Ne baš tako davno, prije otprilike dvanaestak godina kad je kultura ispijanja espressa i ostalih napitaka na bazi kave u Hrvata bila poprilično loša u odnosu na današnje vrijeme, pojavili su se rijetki zaljubljenici, baristi početnici ili bolje rečeno romantičari s vizijom, koji se nikako nisu mogli pomiriti s činjenicom da je kava samo kava i ništa više od toga. Tih nekoliko ljudi iz raznih gradova Lijepe naše, među kojima je i moja malenkost, povukli su se u ovu priču na razne načine, bilo putujući drugim zemljama, obilaskom svjetski poznatih barova i kafeterija ili jednostavno čitajući knjige ili surfajući internetom. Moram istaći da ovakav, novi pristup kavi i standardi propisani svjetskim i europskim organizacijama koje imaju licencu za održavanje natjecanja, pa i sam latte art (umijeće crtanja po cappuccinu), nastali su otprilike devedesetih godina, dakle ne baš puno ranije.
SNAĐI SE DRUŽE
To su bila vremena teško dostupnih informacija o takvom načinu rada, da ne govorim o nabavi tampera, profesionalnih posuda za grijanje mlijeka raznih veličina, opreme za čišćenje, držača ručki, filtera raznih veličina, i da ne spominjem kvalitetu kave i procese prilikom pripreme. Nismo imali specijalizirane četkice za pranje aparata, već smo koristili četkicu za zube, koja je u to vrijeme bila pravo otkriće za čišćenje brtvi i tuš sita, tampere smo dali izraditi kod tokara, pokušavajući kopirati one iz stranih magazina. Presudan trenutak i najveći iskorak u cijeloj priči dogodio se nakon što smo se nas nekoliko vizionara upoznali susrećući se po raznim sajmovima kave po svijetu i u Hrvatskoj. Jedan drugome smo s oduševljenjem nesebično otkrivali tajne do kojih smo došli teško i mukotrpno. Postali smo veliki prijatelji, bar većina od nas, iako je u početku bilo trzavica i prepucavanja tipa: ‘Ja znam bolje, ti nemaš pojma i slično’, ali to je više stvar mentaliteta nego taštine. Pojavom i razvojem društvenih mreža stvar se poprilično ubrzala, a broj novonastalih barista je rastao vrtoglavom brzinom. Počeli smo organizirati natjecanja, išli u inozemstvo zajedno na tečajeve, oprema je postala dostupna i sve je nekako bilo lakše. Ubrzo se otvorila škola za pripremu espressa u Zagrebu, Rijeci i Šibeniku i mladi entuzijasti su nicali kao gljive poslije kiše. Kad je hrvatski natjecatelj Matija Hrkač osvojio 7. mjesto 2012. godine na svjetskom prvenstvu barista u Beču svi su shvatili da u nama imaju itekako ozbiljnu konkurenciju.
NAŠ NAČIN
Eto, tako je to bilo nekad, a sad, sad je potpuno druga priča. Kad ujutro otvorim facebook, ugledam bar dvadeset, ako ne i više statusa sa slikom predivnog cappuccina ukrašenog latte artom s puno ljubavi i mašte. U cijeloj zemlji, a i u Šibeniku postoji veliki broj mjesta s odličnom kavom te ljudima koji je pripremaju s užitkom i željom da vam izmame osmjeh s lica i uljepšaju dan. Kava curi u parametrima, svi potiskuju tamperom, ispiru grupu, koriste svježe mlijeko, mjere temperaturu, pritisak, odabiru vrhunske kave i ostalo. Onaj mali dio barova koji to još ne radi shvatit će vrlo brzo da ima samo jedan način, a to je ovaj naš, jer radimo sve da bi gosti popili dobru kavu ponekad i ne razmišljajući koliko ce nas to koštati. Dragi naši gosti, vjerujte mi da smo se mukotrpno borili da dođemo do ovih saznanja, podignemo razinu više i animiramo ljude da počnu to raditi, pa ako niste u žurbi dajte bar osmjeh umjesto bakšiša ili neku lijepu riječ hvale i ne zamjerite nekad, kad je gužva što ste malo duže čekali, mi ćemo vam se odužiti jednim predivnim espressom ili nekim drugim napitkom od kave.
PIŠE: Zlatko Vukičević
