Gdje pronaći uzor ljubavi?

Svi se slažemo da od ljubavi živimo, da nam ljubavi treba i da trebamo ljubiti. Potreba za ljubavlju progovara kroz sve naše geste, pa čak i promašuje. I u tome se očituje prava narav ljudskog bića. Čovjek je biće ljubavi i kada mu ne bi nedostajalo ljubavi ne bi mu ništa nedostajalo. Upravo zbog manjka ljubavi nedostaje mu sve drugo što mu nedostaje, a treba mu.

Ipak, danas među najupotrebljavanijim riječima u našem govoru riječ ljubav je, na našu žalost, i najzloupotrebljavanija. Teško ćemo naći neku drugu riječ koje se shvaćanje među ljudima toliko razlikuje da često proturječi jedno drugom. Čini se da nikada manje nismo znali što je ljubav. Pokazuje to duhovno stanje u kojem se nalazimo. Barem u našem zapadnom svijetu možemo kazati da materijalnoga ima dovoljno, ali smo ipak nezadovoljni, nesretni, ogorčeni, nemirni, tjeskobni… Zato što nema ljubavi, nema za sve dovoljno ni kruha, ni posla, ni radosti, ni mira, ni pravde, ni slobode, ni prijateljstva… Očito je da postoji težak nesporazum u ljudskoj naravi koji se pretače u naše odnose. Upravo je nevjerojatno da toliko čeznemo za ljubavlju i dobrotom, a tako se lako promećemo u izvor neprijateljstva, straha i nepravde jedni drugima. ‘Jadan li sam ja čovjek’, primjećuje sv. Pavao. ‘Htjeti mi ide ali ne i činiti dobro. Ta ne činim dobro koje bih htio, nego zlo koje ne bih htio – to činim.’ To je zakon grijeha u nama. Sv. Pismo ga vidi kao posljedicu istočnog grijeha, tj. iskonskog neposluha čovjeka prema Bogu. Svi smo time zaraženi. I toga trebamo biti svjesni.

LJUBAVNA INSPIRACIJA

Ali što to znači ljubiti? Gdje pronaći inspiraciju za ljubav koja bi zbilja mijenjala čovjeka i njegove odnose na bolje? Gdje pronaći mjeru i uzor ljubavi? To je ključno pitanje svakog vremena i naraštaja pa tako i našeg. Ono je u korijenu svake ljudske (ne)kulture.

Temeljna misao kršćanstva kaže da je Bog ljubav i da je ljubav zapovijed. Budući da je Bog po predanju svoga Sina za naše grijehe prvi ljubav prema nama pokazao, zato nam ljubav može zapovijedati. I zato je ljubav zakon. Jer nas beskrajno ljubi, Bog ima pravo zapovijedati nam, ima pravo učiti nas, koriti nas, očekivati od nas da mu ljubav uzvratimo, stavljati nas na kušnje da se ljubiti naučimo. Ne snagom sile nego snagom svoje bezuvjetne ljubavi. Znak Božje ljubavi prema čovjeku jest križ koji nam sugerira da je tajna ljubavi u žrtvi. Ljubav se u žrtvi očituje, odnosno u odricanju od samoga sebe i u poslušnosti zahtjevu koji ljubav stavlja pred nas. Svaka žrtva koja ne bi bila nadahnuta ljubavlju bila bi besmislena. Svaka poslušnost koja ne bi bila utemeljena u ljubavi bila bi poniženje. Ljubav, međutim, potpuno mijenja taj odnos.

Odgovor na ljubav je zahvalnost. Samorazumljiv izraz zahvalnosti Bogu za ljubav je življenje iste prema drugima. Božanska ljubav, koju primamo, trebala bi biti uzorom naše međusobne ljubavi. Mi bismo samo trebali dopustiti da nas Božanska ljubav zahvati i da se razlije među nas, da preplavi naše odnose i da ih tako posveti. Požrtvovna ljubav je znak da smo od Boga rođeni, da nas je on iznutra očistio i preobrazio u nova stvorenja, da nas je svojim Svetim Duhom posvetio. Zato se ljubav prema Bogu ne može odvojiti od ljubavi prema bližnjemu. Štoviše, lažac je onaj koji kaže da ljubi Boga a mrzi brata svoga, napisao je sv. apostol Ivan. I samo onaj koji ljubi istinski spoznaje Boga. Ljubav je tako vrhunac mudrosti. Bez ljubavi ne možemo upoznati ni Boga ni tajnu vlastitog života, bez obzira koliko inteligentni i obrazovani bili.

IZVOR ISTINE

Međutim, naša kultura odbacuje Boga kao izvor istine i dobra, pa onda i kao uzor ljubavi. I ne samo to, nego smo postali toliko ‘alergični’ na Boga i religiju da ‘u ime tolerancije’ (kako smo se toga ‘vraški dobro’ sjetili?!) sasvim netolerantno uklanjamo iz javnosti sve što uopće ‘miriše’ na Boga i religiju. Katolički mediji prenose ovih dana kako je mjesna vlast u francuskom Rennesu radi ‘načela laičnosti’ naredila uklanjanje kipa sv. pape Ivana Pavla II. s jedno trga u gradiću Ploëermelu, a koji tamo stoji već desetak godina!? Objašnjenje suca je još ‘zanimljivije’. Veli da nije problem u papi nego u križu koji se nalazi iznad njegova lika.

I što nam se zbog toga događa? Odbacivši Boga čovjek je ostao prisiljen da uzor ljubavi traži u svojoj prevrtljivoj ćudi. Zato u ljubav danas svatko stavlja ono što želi. Ljubav tako jedni poistovjećuju s varljivim osjećajima sviđanja i ne sviđanja, drugi s ugađanjem svojim sebičnim nagonima pri čemu su i perverzije dopuštene (homoseksualni brakovi, brakovi triju ili više osoba, zoofilija…), drugi opet s kemijskim procesima koji se odvijaju u njihovim glavama… I tko zna čega će se još ljudi sjetiti. Nije čudo da je takva ljubav tako kvarljiva, kratkoročna, ružna, perverzna, hlapljiva, sebična, nesretna…

Kada ćemo i hoćemo li uopće shvatiti da u potrazi za ljubavlju trebamo poći do samog izvora ljubavi, do Onoga koji nije nimalo prevrtljiv, nimalo nelogičan, koji nije rastrgan i rascijepljen zakonom grijeha nego je savršen, stalan, nepromjenjiv i sasvim logičan, koji je Ljubav sama?

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.