I đavli vjeruju?!

Nije nikakva novost kazati kako je danas prilično velik broj ljudi koji bez imalo krzmanja za sebe kažu da su vjernici (u našem društvu su to uglavnom katolici), slavit će blagdane i sakramente, na misama (kada na njih dođu) molit će Vjerovanje,dok se u njihovim stavovima i postupcima ta ista vjera ne prepoznaje. U svojim životima vode se sasvim drugim načelima, nerijetko potpuno oprečnim onima koje ispovijedaju. Ima ih koji će to otvoreno priznati uz obrazloženja kako vole ‘ostati slobodni’, ‘imati svoj stav’, ‘misliti svojom glavom’… To što te ‘svoje stavove’, ‘svoju slobodu’ ili ‘misao iz svoje glave’ najčešće ne mogu dosljedno obrazložiti previše ih ne uzbuđuje. Izgleda da je danas poput kakve mode važno imati stav (ili više njih, ovisno o prilici), dok je sasvim nevažno koliko je on u sebi dosljedan istini, odnosno logičan.

Podvojenost nije samo obilježje dvoličnih vjernika, nego je to opće ljudska pojava. Dapače, u politici, gospodarstvu, sportu, novinarstvu, u svijetu zabave i kulture puno je ‘uspješnija’. Svakodnevno tu susrećemo ljude koji će riječima zastupati jedna moralna načela, dok će ih u praksi bezočno kršiti. Uvjeren sam da će jednog dana netko, kada bude opisivao moralni mentalitet našeg vremena, sasvim jasno ustvrditi kako je licemjerje bilo sveprisutno u društvu te prešutno poprimilo obilježje uobičajenog i ”normalnog” ponašanja. Prema ponašanju dobrog dijela političara i gospodarstvenika slobodno bismo mogli zaključiti kako korupcija, krađa ili laž nije zlo sve dotle dok te otkriju.

BOLESTI LICEMJERJA

Bolest i licemjerja nisu pošteđeni ni oni koji vjeri služe po svom životnom zvanju te je tumače i drugima prenose kao svećenici, teolozi, redovnici, vjeroučitelji… I njima se zna dogoditi da im djela ne odgovaraju onomu što kao svoje uvjerenje izriču i drugima naviještaju, bez obzira što su ga prvi pozvani životom svjedočiti. Štoviše, događa se da su i njihova djela potpuna negacija vjere i morala, što je posebno pogubno.

Posljedice ovakvog (ne)življenja vjere ne pogađaju samo dotične, koji time bivaju uskraćeni blaženstva i ljepote koju se može iskusiti samo vjerom i to onda kada je se cjelovito prihvati, nego se protežu i na druge koji izravno ili neizravno trpe posljedice njihova licemjerja. Vjersko i moralno licemjerje posebno pogubno djeluje na djecu i mlade koji još nisu sazreli u vjeri te im je potrebno zdravo duhovno ozračje, dobri uzori, istinski svjedoci koji će svojim životom živo posvjedočiti vrijednosti u koje vjeruju. Upravo u tom odnosu prema malenima, koji, uskraćeni za dobar primjer i poticaj, nesigurno lutaju u traženjima ispravnih životnih opredjeljenja, nerijetko se gube u lažnim srećama i zadovoljstvima, očituje se sva pogubnost licemjera kao i sudbonosna važnost dobrih uzora. Djeca daleko više gledaju odrasle, nego što ih slušaju. Zapravo, slušaju ih kada vide da njihove riječi odgovaraju djelima.

Najgori oblik licemjerne vjere je grješna sablazan, ponašanje koje razara savjesti mladih te ih neizravno navodi na zlo. Ona je naprosto strahotna – toliko strašna da se nad njom zgražao sam Isus te je osudio izrekavši jedne odsvojih najoštrijih riječi: ‘Onomu, naprotiv, tko bi sablaznio jednoga od ovih najmanjih što vjeruju u mene bilo bi bolje da mu se o vrat objesi mlinski kamen pa da potone u dubinu morsku’ (Mt 18,6).Nedosljedan kršćanin sablažnjava, a sablazan ubija, kazao je nedavno papa Franjo.
Sablazan poprima osobitu težinu poradi autoriteta onoga tko je uzrokuje i slabosti onoga tko joj podliježe, tumači Katekizam Katoličke Crkve. Zato smo s pravom zgroženi kada čujemo o zlostavljanju maloljetnika od strane svećenika. Čovjeku naprosto pamet staje pred činjenicom da se netko, tko se svetim redom obvezao naviještati i svjedočiti Božju beskrajnu ljubav, pretvori u takvu moralnu nakazu koja na najbezočniji način zlostavlja nedužne? Bogu hvala da je Crkva zauzela stav ‘nulte tolerancije’ prema takvim pojavama. Kamo sreće kada bi je u tome slijedilo civilno društvo.
Vjera nije samo čovjekova sklonost prema Bogu ili nekoj drugoj nadnaravnoj stvarnosti koja se na tome zaustavlja. Čin vjere po svojoj naravi je otvoren, te nas upućuje na sadržaj vjere koji valja upoznati, prihvatiti i životom primijeniti. Inače vjera ostaje besadržajna, prazna, a ondai besmislena. Nezamislivo je da vjera može sadržavati prazno pouzdanje u Boga koje je lišeno bilokakva sadržaja. Štoviše, taj sadržaj treba biti istinit, a istinitost jamči njegova razumljivost ili autoritet od kojeg nam dolazi. Ipak, u praksi se upravo to događa. Imamo jako puno vjernika čija je vjera bezsadržajna, polovična, nelogična, površna, proturječna…
VJERA BEZ DJELA
‘Vjeru bez djela’ posebno je energično osudio apostol Jakov u svojoj poslanici. Ako vjera nije jasno oblikovana, ako se ne odražava u životu, ako nije plodna dobrim djelima, to više i nije vjera! I đavli vjeruju – kažeJakov – idršću!? Drugim riječima, oni jako dobro poznaju Boga, jasan im je sadržaj vjere i znaju da je onistinit, ali ga ne prihvaćaju. U sebi zauzimaju neprijateljski stav prema istini vjere, prema Onomu koji iza nje stoji i onima koji je priznaju. Vjera nije samo čin razuma koji priznaje istinu o Bogu, nego je i čin volje koji je prihvaća. Zato ona može biti paradoksalna: da vjernik ne vjeruje, odnosno zna da je vjera istinita, ali je ne prihvaća te da nevjernik vjeruje, što će reći da njegova nevjera nije plod njegova znanja nego je naprosto njegovo uvjerenje.
Tvrdnjom da ‘đavli vjeruju i dršću’ Jakov hoće reći da je strah posljedica – a onda i pokazatelj –praktične nevjere, odnosno necjelovite ili iskrivljene vjere. Život u laži ne može čovjekupodariti nutarnji mir i zadovoljstvo.
Vjerovati ne znači samo priznavati nego i prihvatiti Božju objavu. Za kršćane je to istina koju je Krist objavio.Sv. Pavao bi rekao da vjera treba biti ljubavlju djelotvorna. To je vjera koja zahvaća cijeloga čovjeka, njegov um, srce i dušu i pretače se potpuno u njegova djela.

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.