I na zemlji mir ljudima dobre volje…

Prije nekog vremena hodao sam ulicom s jednim poznanikom. Pokraj nas je projurio golobradi mladić u prekrasnom novom automobilu. Obojica smo ga pogledali. I on nas. Nakon toga je započelo: ‘Sigurno ga je sam zaradio, a? Koja nepravda! Mora da mu ga je kupio tatica’. Salve bijesa, salve ogorčenosti! ‘Razuman’ bi čovjek dodao: ne bez razloga.

Danas smo poprilično bijesni. Imamo – barem tako tvrdimo – i dobre razloge. Bijes je veoma snažna strast. Riječ je o moćnom, silovitom pokretu duše protiv nečega i nekoga tko nam je učinio nepravdu, ili nam se tako čini. Žilav je to ‘drug’: ogorčava (našu!) dušu tokom cijelog dana.

Bijes potamni čovjekov duh i uzme mu bistrinu. Snažne emocije razdiru čovjeka ne dozvoljavajući mu da dosegne jasnoću misli. Izrazito negativno djeluju na dušu, jer iznose negativno iz podsvjesti i uvode ih u svijest te čovjeku uzimaju vlast nad sobom samim iz ruku. Čovjek je izručen vlastitu afektu koji ga sili na djelovanje, ponajprije na osvetu. Bijes nagoni na osvetu. A kako osveta nije uvijek moguća, pretvara se u pritajenu mržnju, trajno stanje svadljivog nezadovoljstva, ili u tugu. Tko mu se ne odupre, biva od njega pojeden.

Posvađalini smo s nekim. Osjećamo da to nije u redu; osjećamo, jer smo razdirani negativnim osjećajima, ljutnjom, agresijom…Unutarnji nas glas navodi na ispravno djelovanje: daj, (po)miri se. Međutim, naš razum nađe sve moguće razloge da to ne učinimo: Bila bi to sramota i bruka; dogodilo bi se to samo iz straha ili častohleplja, a osim toga i sami bi doprinijeli da onaj koji je pogriješio opet pogriješi.

Ostajemo u unutarnjem razdoru, koji nas ne čini sretnima.

TOPLINA MILOSRĐA

Milosrđe i blagost. To su dvije riječi koje najbolje dočaravaju sliku Betlehema u kojem se rađa Bog. U štalici-špilji leži djetešce, okružen Marijom, Josipom i životinjama. Blagost Boga. Rodio se kao maleno dijete. Toplina Njegova milosrđa probija se do danas. Osjećamo da nam emocije ne zastaju, nego teku. Topli osjećaji mijenjaju našu dušu. Postanemo kao djeca – ne djetinji, nego blagi i milosrdni. Pripuštamo pogledom na jaslice u sebe blagost i to preobražava naše nutarnje stanje. Naši osjećaji ne ostaju izvan nas, nego u nama stvaraju unutarnju raspoloživost koja određuje naše mišljenje i djelovanje. ‘Zaraženi’ smo pozitivnim osjećajima. Zaraženi smo Božićem.

Nasuprot tome, u korijenu bijesa stoji osjećaj (ili stvarni čin) da nam je učinjena nepravda. On se hrani naivnom idejom da bi život trebao biti pravedan, i da mi određujemo što je mjera te ‘pravednosti’. Ako je nema, onda smo bijesni. Svijet ne ispunja naša očekivanja.

Gledajući Boga u skromnosti jaslica mijenja se u nama ta naivna želja. Betlehem i dijete u jaslama pokazuju nam jednostavnu Božju istinu: Njegova strast za nama, ljudima, pokazala se u Njegovoj spremnosti da s nama ‘zaprlja’ ruke. Nije ostao na visinama neba, nego se spustio dolje, k nama. On nas liječi dodirujući naše bolesti i prljavštine. Stvara sasvim nove obrise onoga što bi trebala biti pravednost.

Na putu prema Betlehemu (ili:  prema Bogu) otkrijemo da nas puno toga želi odmaknuti od Njega. U nama su nagoni, putene želje, potrebe, želje za moću, negativne emocije koje nas čine slijepima za stvarnost, žestoki osjećaji koji nas zavade i zapriječe nam pogled na Boga. Bogu se  ne može doći bez da sebe izložiš ovim nagonima i emocijama. Ne može ih se potisnuti; treba ih izdržati i ophoditi s njima. S njima treba ‘zaprljati’ ruke.

‘NORMA’ BOŽIĆA

Kad je o bijesu riječ, onda ga možemo liječiti suprostavljajući mu ‘normu’ Božića. Ako je Bog mogao postati dijete i roditi se u štalici, onda se i moji pojmovi pravde mogu preispitati. Ne trebaju  rađati bijesom, koji i mene i druge ranjava. Mogao bih se otvoriti istini Božića, koja me liječe milosrđem i blagošću. Emocionalni dio duše – kojeg bijes napada i čini bolesnim – liječi se pozitivnim osjećajima: širokogrudnošću i milosrđem. U stanju pritajene mržnje i bijesa srce se stišće; čim se proširi, nestaju i negativne emocije.

Božić širi naše srce. Poziva da se oslobodimo tereta bijesa i mržnje. Od želje za osvetom, koja nije ništa drugo nego kukavica rođena iz mog straha i slabosti.

Vratimo se na trenutak događaju s početka teksta. Nakon što je završila ‘bijesna paljba pravednika’ protiv golobradog mladića u prekrasnom automobilu, nastavili smo hodati. Nakon nekog vremena naletjeli smo na drugog mladića, ovaj put u invalidskim kolicima. Gurala ih je starija žena. Obojica smo ga pogledali. I on nas. Kad smo se mimoišli, samo smo nastavili dalje. Ovaj put šutke! Život zna poučavati…

 

 

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.