Prije nekog vremena hodao sam ulicom s jednim poznanikom. Pokraj nas je projurio golobradi mladić u prekrasnom novom automobilu. Obojica smo ga pogledali. I on nas. Nakon toga je započelo: ‘Sigurno ga je sam zaradio, a? Koja nepravda! Mora da mu ga je kupio tatica’. Salve bijesa, salve ogorčenosti! ‘Razuman’ bi čovjek dodao: ne bez razloga.
Danas smo poprilično bijesni. Imamo – barem tako tvrdimo – i dobre razloge. Bijes je veoma snažna strast. Riječ je o moćnom, silovitom pokretu duše protiv nečega i nekoga tko nam je učinio nepravdu, ili nam se tako čini. Žilav je to ‘drug’: ogorčava (našu!) dušu tokom cijelog dana.
Bijes potamni čovjekov duh i uzme mu bistrinu. Snažne emocije razdiru čovjeka ne dozvoljavajući mu da dosegne jasnoću misli. Izrazito negativno djeluju na dušu, jer iznose negativno iz podsvjesti i uvode ih u svijest te čovjeku uzimaju vlast nad sobom samim iz ruku. Čovjek je izručen vlastitu afektu koji ga sili na djelovanje, ponajprije na osvetu. Bijes nagoni na osvetu. A kako osveta nije uvijek moguća, pretvara se u pritajenu mržnju, trajno stanje svadljivog nezadovoljstva, ili u tugu. Tko mu se ne odupre, biva od njega pojeden.
Posvađalini smo s nekim. Osjećamo da to nije u redu; osjećamo, jer smo razdirani negativnim osjećajima, ljutnjom, agresijom…Unutarnji nas glas navodi na ispravno djelovanje: daj, (po)miri se. Međutim, naš razum nađe sve moguće razloge da to ne učinimo: Bila bi to sramota i bruka; dogodilo bi se to samo iz straha ili častohleplja, a osim toga i sami bi doprinijeli da onaj koji je pogriješio opet pogriješi.
Ostajemo u unutarnjem razdoru, koji nas ne čini sretnima.
TOPLINA MILOSRĐA
Milosrđe i blagost. To su dvije riječi koje najbolje dočaravaju sliku Betlehema u kojem se rađa Bog. U štalici-špilji leži djetešce, okružen Marijom, Josipom i životinjama. Blagost Boga. Rodio se kao maleno dijete. Toplina Njegova milosrđa probija se do danas. Osjećamo da nam emocije ne zastaju, nego teku. Topli osjećaji mijenjaju našu dušu. Postanemo kao djeca – ne djetinji, nego blagi i milosrdni. Pripuštamo pogledom na jaslice u sebe blagost i to preobražava naše nutarnje stanje. Naši osjećaji ne ostaju izvan nas, nego u nama stvaraju unutarnju raspoloživost koja određuje naše mišljenje i djelovanje. ‘Zaraženi’ smo pozitivnim osjećajima. Zaraženi smo Božićem.
Nasuprot tome, u korijenu bijesa stoji osjećaj (ili stvarni čin) da nam je učinjena nepravda. On se hrani naivnom idejom da bi život trebao biti pravedan, i da mi određujemo što je mjera te ‘pravednosti’. Ako je nema, onda smo bijesni. Svijet ne ispunja naša očekivanja.
Gledajući Boga u skromnosti jaslica mijenja se u nama ta naivna želja. Betlehem i dijete u jaslama pokazuju nam jednostavnu Božju istinu: Njegova strast za nama, ljudima, pokazala se u Njegovoj spremnosti da s nama ‘zaprlja’ ruke. Nije ostao na visinama neba, nego se spustio dolje, k nama. On nas liječi dodirujući naše bolesti i prljavštine. Stvara sasvim nove obrise onoga što bi trebala biti pravednost.
Na putu prema Betlehemu (ili: prema Bogu) otkrijemo da nas puno toga želi odmaknuti od Njega. U nama su nagoni, putene želje, potrebe, želje za moću, negativne emocije koje nas čine slijepima za stvarnost, žestoki osjećaji koji nas zavade i zapriječe nam pogled na Boga. Bogu se ne može doći bez da sebe izložiš ovim nagonima i emocijama. Ne može ih se potisnuti; treba ih izdržati i ophoditi s njima. S njima treba ‘zaprljati’ ruke.
‘NORMA’ BOŽIĆA
Kad je o bijesu riječ, onda ga možemo liječiti suprostavljajući mu ‘normu’ Božića. Ako je Bog mogao postati dijete i roditi se u štalici, onda se i moji pojmovi pravde mogu preispitati. Ne trebaju rađati bijesom, koji i mene i druge ranjava. Mogao bih se otvoriti istini Božića, koja me liječe milosrđem i blagošću. Emocionalni dio duše – kojeg bijes napada i čini bolesnim – liječi se pozitivnim osjećajima: širokogrudnošću i milosrđem. U stanju pritajene mržnje i bijesa srce se stišće; čim se proširi, nestaju i negativne emocije.
Božić širi naše srce. Poziva da se oslobodimo tereta bijesa i mržnje. Od želje za osvetom, koja nije ništa drugo nego kukavica rođena iz mog straha i slabosti.
Vratimo se na trenutak događaju s početka teksta. Nakon što je završila ‘bijesna paljba pravednika’ protiv golobradog mladića u prekrasnom automobilu, nastavili smo hodati. Nakon nekog vremena naletjeli smo na drugog mladića, ovaj put u invalidskim kolicima. Gurala ih je starija žena. Obojica smo ga pogledali. I on nas. Kad smo se mimoišli, samo smo nastavili dalje. Ovaj put šutke! Život zna poučavati…
