Instant duhovnost

Živimo u svijetu potrošačkog mentaliteta. To je svijet konzumerizma, tržišnog natjecanja, reklama, nesputanih (raskalašenih) zabava, popustljivog morala, ‘oslobođene’ seksualnosti,realitiy-showai sl. Duh vremena kao da se ravna refrenom nekoć poznate pjesme: ‘Ostat ću slobodan, neću se vezati, važno je samo dobro se zezati.’Teško se oteti dojmu kako današnji čovjek svoju brigu za kvalitetu života sve više svodi na razinu udovoljavanja nagonima, na plitku estetiku bez nutarnjeg osmišljenja, kako je pri tome isključio zdravu pamet te kako ne uči i ne zaključuje. Čini se da smo postali gotovo nesposobni slijediti glas mudrosti i glas savjesti. Mislimo da će nam biti bolje, ako nam je lakše. Mislimo da ćemo biti sretniji, ako sebi više ugađamo. Mislimo da će nam život biti smisleniji, ako više imamo, ako smo bogatiji, uspješniji, moćniji… Površna estetika je potisnula moral. Emocije su zamijenile razum. Nagon je zamijenio volju. Kultura nam se gotovo u potpunosti svela na zabavu, na površnost koja duhovno ne izaziva čovjeka, već ga ‘anestezira’ i polako ubija. Što manje razmišlja, to će više biti podložan lažnom zovu za slobodom, ljepotom, radošću… I netko na tome dobro zarađuje.

ČOVJEK OTVOREN

Starozavjetna biblijska mudrost čovjeka je između ostalog gledala kao nefeš– život, životni dah, duša, grlo, disanje… To hoće reći da je čovjek u svojoj naravi otvoren, gladan, nezasitan, da nije sam sebi dovoljan već neprestano otvoren da se nečim– ili Nekim – ispuni. Čovjek je ovisno biće. Ne posjeduje život sam u sebi. Kada stane disati, uzimati hranu i piće čovjek umire. Nije tako samo kada je u pitanju naše tijelo, nego i duh. Iako to ne doživljavamo tako zorno kao kada se radi o tijelu, naš je duh upravo poput tijela sam sebi nedostatan te potreban stalno disati, uzimati hranu i piće kako bi ostao živ i duhovan. Ljudska potreba, katkad i mahnito trčanje, da se zadovoljimo, da pronađemo ljubav, sreću, mir… – sve to je najbolji pokazatelj kako smo bića stvorena za neograničenost, za vječnost. Čovjek uvijek traži Boga, odnosno onoga koji ga je stvorio i koji je Život u punini. Pa i onda kada ga odbacuje, a radost života pokušava pronaći u novcu, u moći, u zabavama, u uživalaštvu i opijanju, on i tada u svojoj dubini traži Boga. Ništa nas ovdje na zemlji trajno ne može ispuniti i dati spokoj: ni bogatstvo, ni slava, ni moć, ni potpuno prepuštanje zabavama i užicima. Bogatstvo nas čini nezasitnima, slava nas čini oholima, moć nas čini bešćutnima, uživalaštvo nas čini robovima različitih poroka, zabave nas čine divljima.

Suvremeni čovjek je pao na vrlo jeftin, ali uvijek dobar trik zmije iz Edenskog vrta: ako se oglušite na Božju zapovijed, nećete umrijeti, nego ćete biti kao bogovi… Ne slušaj Boga, jer te on zarobljava, ograničava ti slobodu! Oslobodi se! Odbaci sve granice! Uzmi sve što ti život pruža! Ta živi se samo jednom. Nitko nema pravo na tvoj život. Imaš potpuno pravo činiti što te volja. Ti budi ‘sam svoj bog’!

Zabrinjavajuće je koliko je takav pristup ušao u područje duhovnog. U življenju vjere, kao i u mnogim drugim životnim okolnostima, pokušava ići linijom manjeg otpora. Traže se brza i laka rješenja, nekakva ‘fast-food-duhovnost’, ‘instant’ ili ‘lightkršćanstvo’ u kojemu je sve prilično lako s puno gotovih recepata. Traži se duhovnost po ‘mjeri čovjeka’, a to znači sa što manje vlastitog zauzimanja (čitaj: obraćenja).Važno je sad biti zadovoljan, dobro se osjećati, doživljavati neku vrst ushita, ekstaze. Boga i vjeru se svodi na razinu emocionalnog zadovoljstva. Nije važno što je to često nelogično, što je kratkoročno. Važno je sad i ovdje dobro se osjećati. Tako smo duhovnost i pobožnost sveli na nekakvu psiho-duhovnu terapiju. Bog je tu više sredstvo kojim se postiže nekakva nutarnja ravnoteža, osjećaj ispunjenja, zadovoljstva ili prosvjetljenja. Duhovnost je postala roba poput svake druge. Kao u nekom šoping-centru nudi se svega i svašta: ozdravljenje, oslobođenje, prosvjetljenje, otklanjanje uroka, dobri osjećaji, otkrivanje budućnosti, liječenje bioenergijom, kanaliziranje, energiziranje…

MODUS VIVENDI

Napast za ograničenog i gladnog čovjeka, koji je sklon sve gledati kroz svoju glad i ograničenost, uvijek je bila da Boga snizi na razinu čovjeka, umjesto da dopusti da Bognjega – čovjeka –uzdigne na svoju, božansku razinu. Da bi se to moglo ostvariti potrebna je vjera kojom čovjek nadilazi svoje granice i svoju glad. To je vjera koja je neograničeno povjerenje u Boga, vjera koja se uvijek iznova gradi i utvrđuje u intenzivnom odnosu s Bogom kroz molitvu, pobožnosti, sakramente, sluđanje Božje riječi… A takva vjera se ne postiže lako. Ona zahtjeva stalni trud.Vjera jednostavno treba postati naš ‘modus vivendi’ (način živjelja). Vjera nije naša sposobnost ili vještina, već dopuštanje da Bog bude sposoban u nama. Trajnim vjerničkim življenjem mi sebe osposobljavamo da nas Bog i njegova ljubavi ispuni do te mjere da, kako kaže sv. Pavao, ‘živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist’.I drugog recepta nema!

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.