Irska šaptom dolara pade

Poznatu izreku ‘Bosna šaptom pade’ zaista se u ovom konkretnom slučaju može konkretno parafrazirati. Irska je 22. svibnja održala referendum na kojem se glasalo oko izmjene ustavne definicije braka. Glasalo je 60 posto Iraca i od tog broja je 62 posto glasača glas dalo opciji ZA, dakle opciji koja se zalaže za novu definiciju braka-ne za zajednicu muškarca i žene, već kao zajednicu dvije osobe. Da bi se takva definicija promijenila bila je potrebna ustavna promjena definicije braka i na koncu se desila obrnuta stvar od one kojoj smo svjedočili u Hrvatskoj. Kako se u slučaju Irske i Hrvatske radi o dvije većinski katoličke zemlje, a znamo kako je čvrst stav Katoličke crkve oko obitelji i trokutu žena-muškarac-dijete kao temeljne i nepovredive društvene jedinice, interesantno je promatrati druge društvene parametre koji su doveli do toga da te dvije zemlje, u mnogočemu slične, na javnom referendumu izglasaju sasvim suprotne opcije.

Oba su referenduma od strana inicijativa bila postavljena afirmativno, dakle glas ZA išao je u prilog razlogu zašto je uopće i raspisan referendum i tu dolazimo do suprotnih polazišta: u Hrvatskoj je glas ZA trebao zaštititi definiciju braka kao zajednicu muškarca i žene – što se i dogodilo – a u Irskoj je glas ZA trebao biti glas za izmjenu dotadašnje definicije braka – što se također dogodilo. Nesporna je činjenica da je sadržaj najvažniji, no isto tako uspoređujući iskustva hrvatskog, irskog i onog neuspjelog slovačkog referenduma (koji je bio prekompliciran tj. odjednom su htjeli previše pa su postavljali različita pitanja koja traže i DA i NE odgovore, što je rezultiralo premalom izlaznošću), dolazimo do zaključka da afirmativni glas ZA daje u startu određenu psihološku prednost tj. da ljudi radije glasaju za opciju ZA i DA nego PROTIV i NE.

PODRŠKA CRKVE

Vratimo se na sadržaj. Tko je imalo pratio irske medije i medijsko praćenje tamošnjeg referenduma mogao je uočiti trendove vrlo slične onome što smo imali prilike vidjeti u Hrvatskoj: javni mediji i kompletna politička elita stali su na stranu opcije da brak nije isključivo zajednica muškarca i žene. U Irskoj se otišlo i korak dalje u prilog redefiniciji braka i u kampanju se aktivno uključila i irska policija.

Što je još presudilo? Irska i Hrvatska su tradicionalno većinski katoličke zemlje (podsjetimo se, u Irskoj nije dopušten pobačaj na zahtjev žene), no angažman hrvatske i irske katoličke crkve po tom pitanju uvelike se razlikovao: irska se crkva prema cijelom problemu ponijela prilično indiferentno i mlako, kao da se nisu usudili izraziti što je neprikosnoveni stav Katoličke crkve i tako su upali u zamku u koju inače, vidimo, upada dio Crkve na Zapadu, zamku mlakosti i politike nezamjeranja, dok su se hrvatski pastiri izrazito jasno i oštro stavili na stranu potrebe zaštite obitelji i braka kao zajednice muškarca i žene. Hrvatskim biskupima i svećenicima mnogi su oštro zamjerali ‘miješanje’ u politička pitanja, iako se ovdje radilo i o izrazito svjetonazorskom pitanju gdje Crkva itekako ima pravo reći i izraziti svoj stav, tim više što je i sam njen poglavar, papa Franjo u više navrata osudio nametanje rodne ideologije kao pogubne ističući da se po svijetu provodi ideološka kolonizacija i što je dao javnu i snažnu podršku slovačkom referendumu.

Oni koji su zamjerali to ‘miješanje’ u političke prilike, ustvari, uopće ne bi trebali potezati taj argument jer se itekako miješalo izvana u i irski i u hrvatski suverenitet da odlučuju o svojim pitanjima. U Hrvatskoj prikriveno, ne baš vješto ali ipak koliko-toliko prikriveno i sa značajno manjim priljevom novca, no u Irskoj, Zapadu toliko interesantnijom i utjecajnijom, imali smo prilike vidjeti stvarnu i opipljivu moć novca.

Kako se sve to vrlo transparentno može vidjeti, u Irsku je kroz 13 godina uloženo 735 milijuna eura, od strane američkog privatnog kapitala, a u svrhu ulaganja i poticanja različitih NGO aktivnosti. Američke zaklada ‘Atlantic Philanothropies’ samo u kampanju za redefiniciju braka uložila je više od 25 milijuna eura. Tolika ogromna količina novca mogla je slobodno utjecati, što se u konačnici i dogodilo, na cijelu međusobno povezanu mrežu institucija (institucija koje se dakle financiraju i direktno ovise o novcu) koje imaju presudnu lobističku moć i stvarni utjecaj na glasače preko javne politike i medija. Današnje kampanje, pa i ratovi ako hoćete, u najvećem su svojem dijelu ratovi informacija. Cijelo 20. stoljeće po tom nas pitanju može zaista mnogo naučiti.

Kad, dakle, vidimo koliko je samo američkog privatnog kapitala uloženo i na koji se način direktno miješalo u nacionalne suverenitete, smiješno je i deplasirano zamjeranje hrvatskoj crkvi koja se drznula izraziti, ili bolje rečeno samo ponoviti ono što govori stoljećima.

Međutim, treba postaviti pitanje koje se nameće samo po sebi: čemu služe toliki uloženi milijuni, što oni trebaju štititi, čije interese oni potkrepljuju?

PROZAIČNE BITKE

Ono u što nas uvjeravaju, no čini mi se i vrlo uspješno, je da samo tako nesebično, čovječno i filantropski, dapače, štite pravo na ljubav. Trebali bismo povjerovati dijaboličnoj prevari svih prevara da se ti pusti milijuni ulažu samo zato da se ljudima dade pravo da se – vole? Mislim, svi smo mi čitali Ivicu i Maricu i Crvenkapicu i cijelo društvo braće Grimm, no kako su odrasli ljudi u stanju povjerovati u zamagljene bajkei međusobno se svaditi i prepirati dok se njima iza leđa vrti toliki novac i tjeraju neki puno manje prozaični interesi, ostaje ipak određena misterija.

Da razjasnimo jednom za svagda – ovo nije bila, niti jest, niti će biti bitka za ljubav i dobrobit čovjeka.

Ono što započinje cijelom ovom nevinom pričom o potrebi dvoje ljudi da se i službeno vole u sebi zapravo nosi cijelu paletu popratnih pojava koje se krenu podrazumijevati, što tako plastično vidimo kod onih ‘naprednijih’ od nas. Ovo nije bitka za konstrukciju i vrednotu, već za dekonstrukciju. Ovo nije pitanje borbe ljudi za pravo na brak, što uopće i nije ljudsko pravo tim više što se prava istospolnih zajednica mogu urediti i uređuju se nizom zakona koji ima daju prava i obveze koje imaju i zajednice muškarca i žene, ovo je pitanje koje nosi sa sobom i pitanje što će biti s djecom i gleda li ITKO na njihove interese? Naravno da je tu umiješano i pitanje posvajanja od strane istospolnih parova i problematika surogat majčinstva (inače, isto odličan biznis, može ruku pod ruku s biznisom pobačaja), a sve da bi se zamaglila jednostavna i najveća istina – da svako dijete treba i oca i majku i da je takva skladna obitelj najbolje rješenje koje možemo dati djetetu koje treba dom. Često se u argumentaciji te problematike miješaju kruške i jabuke i ističe se kako je bolja funkcionalna istospolna obitelj od disfunkcionalne hetero obitelji, zaboravljajući pritom jednostavnu istinu: dijete treba i ima pravo na najbolje rješenje. Skladna obitelj sastavljena od oca i majke je za dijete, koliko god netko pokušavao tvrditi suprotno, uvijek bolje rješenje od najskladnije homoseksulane obitelji. Samo takva jednadžba vrijedi i samo su te vrijednosti međusobno usporedive.

Zašto se milijuni s druge strane ne ulažu u – pomoć obitelji i braku koji se ako ništa dokazao kao prokušana civilizacijska forma, a koji je, vidimo to jasno, ugrožen više nego ikada i po broju razvoda i po načinu života otuđenog čovjeka danas? Nije nikome u interesu? Pa, i nije. Sigurno nije u interesu onima koji stvarno žare i pale ovim svijetom bestidno ga varajući da je priča o moći zapravo priča o ljubavi. U nju su upravo povjerovali Irci, kao i toliki mnogi prije njih.

Možda je, koliko god nas uvjeravali u suprotno, Hrvatskoj blagoslov što nije toliko ‘zapadno’.

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.