KOLUMNA: Došašće kao prisjećanje i iskustvo vremena

Stari Grci imali su dva termina kojim su opisivali vrijeme. Prvi je bio chronos. Taj je označavao obično, profano, svakodnevno vrijeme. Drugi je bio kairos. On je označavao sveto vrijeme, poseban trenutak,“ pravi čas“. Označavao je posebnu prisutnost Svetoga u vremenu.

Uronjeni smo u vrijeme. Omotani njime, u svakom trenu, bez pauze. Ipak, ne doživljavamo ga uvijek isto: neki trenutci naše osobne (ili kolektivne) povijesti ističu nam se u sjećanju zbog njihove posebnosti i važnosti: kad smo diplomirali, ili ušli u brak, ili dobili posao. Neki od njih su i bolni: kad smo nekoga ili nešto izgubili i kad smo kušali ranjivost. Ti su trenutci posebni, ispunjeni smislom. To su trenutci koje stvaraju našu sudbinu, oblikuju našu individualnost. Bez njih ne bi bili to što jesmo. Možemo ih nazvati kairosom.

Njima nasuprot postoji cijeli niz trenutaka, ogromna masa vremena, koja protječe uobičajeno. Masa vremena uronjena u masu svakodnevnog, i kao takva neprepoznatljiva. Nje se ni ne sjećamo. Nju lako zaboravljamo. Ti su chronos.

Pogledajmo našu osobnu povijest. Ona pozna chronos i kairos. Poznamo u našoj osobnoj povijesti razdoblja u kojima je sve teklo uobičajeno i zaposleno. To možemo nazvati sekularnim vremenom – ne jer bi to bilo loše, zlo vrijeme, nego jer je to uobičajeno vrijeme. Njega ispunjavamo radom, produktivnošću, pa i dosadom. Ono što ga opisuje i karakterizira jesu ujednačenost i sposobnost da ga kontroliramo. Rutina.

Kairos, pak, mogao bi se odnositi na prijelaze u našem životu, na periode kad je uobičajeni tijek uobičajenih stvari jednog života, uslijed nečega, nasilno prekinut. Osjećamo da nešto strano prodire u naš život. Prevladava osjećaj izgubljenosti i gubitka. Nemamo kontrolu. Želimo samo da to prođe. Ne razumijemo što se događa, ranjivi smo.

Takve situacije nas sile da preispitamo svoj dosadašnji život, njegova mjerila i zakone. Osjećamo se otvorenima. Vjernik se osjeća spremnim susreti Boga. Njegova prisutnost koja prosvjetljuje i nosi postaje nasušna potreba.

Dodajmo: u situacijama izgubljenosti i gubitka sve što želimo jest da prođu, da stvari opet budu „normalne“, onakve kakve su bile dosad. (Čeznemo za rutinom, i bojimo je se, istovremeno.) Neke težine života treba jednostavno izdržati. Kada prođu, kad ih izdržimo, onda ih tek možemo obuhvatiti i razumjeti. Kako? Prisjećanjem. Prisjećajući se prošlih teških događaja uspijevamo, malo-pomalo, shvatiti tajanstvenu Božju prisutnost u našem životu. Prisutnost koja nas je nosila, čuvala i vodila u zbunjujućim i zahtjevnim trenutcima. Takvo osvjetljavanje naše prošlosti – u kojoj je Bog bio na djelu – uči nas i otkriva nam u sadašnjosti, kako je svet naš život – jer Bog se njime bavi i u njega prodire.

Došašće je sveto vrijeme. U njemu se prisjećamo jednog povijesnog događaja i jednog vjerničkog događaja – rođenja Isusa iz Nazareta i prodora Boga u našu povijest. Nutka nas da istupimo iz chronosa, iz rutine; da se prisjetimo naših potreba za Bogom. Time bivamo poučeni da je moje i tvoje vrijeme na ovoj zemlji sveto, jer nosi u sebi mogućnost da u njemu susretnemo Boga. Stvoreni smo od takvih trenutaka. Njih ne zaboravljamo. Oni nas stalno upozoravaju na sljepoću koja nam priječi da uočimo Božji prodor u naš život (po neplaniranim krizama i smetenostima tog života, možda) posred našeg vremena.

Prisjećanje čuva vrijeme.

 

 

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.