KOLUMNA DON MARINKA: Veza s Bogom

Zabluda, veoma raširena među današnjim svijetom, ona je o načinu kako biti povezan s Bogom. Malotko dovodi u pitanje potrebu za Bogom. I statistike pokazuju kako je vrlo malo deklariranih ateista. Nedvojbeno je da nam Bog svima treba, barem povremeno. Ako ne prije, onda zasigurno kad nam se zaljulja tlo pod nogama. Čovjek je predodređen da vjeruje. U dubinama svoga bića svatko od nas naslućuje da Bog postoji. Kada Boga ne bi bilo, naš život naprosto ne bi imao smisla. Moral, pravda, savjest, ljubav, žrtva…, sve to u tom slučaju ne bi imalo svoje konačno uporište i opravdanje.

Pitanje o Bogu, međutim, postaje vrlo zamršeno kada dođemo do naravi odnosa s njime. Tko je on? Kako (p)ostati povezan s njime? Agresivni potrošački mentalitet, užurbanost, pritisci i stresovi, subjektivnost i relativizam u velikoj mjeri oblikuju današnjem čovjeku duhovnost – njegovu vezu s Bogom. Vrlo lako se taj odnos učini kao kakva konkurencija drugim „važnim“ obvezama, te čovjek „nema vremena“ za bavljenje Bogom. Živimo pod stalnim pritiskom da moramo uspjeti pod svaku cijenu, dosegnuti one standarde življenja koje nam nameće javno mnijenje, ostvariti se i afirmirati po mjeri špica i sapunica… A ti su standardi prilično zahtjevni. Ne ostavljaju puno prostora za bilo što drugo. Zato se sve više okrećemo sebi, ulažemo u sebe ne bi li ostvarili zacrtano, i lako zaboravljamo na Boga. Čini nam se čak da nam Bog ponekad smeta da bismo uspjeli. Njegove zapovijedi, propisi Crkve, (ne)znanje o vjeri, kao da nas ometaju i oslabljuju naše šanse da uspijemo u svijetu.

Isus nam u slici trsa i loze (Iv 15) predočava svoju viziju potrebnog odnosa čovjeka prema Bogu: „Ja sam trs, vi loze. Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda. Uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa.“ Ovom usporedbom se naglašava da je povezanost s Bogom izvor i temeljni uvjet čovjekova života. S njime, odnosno na njemu, živimo i bez njega umiremo. Nama to možda i nije tako očito na prvi pogled. Mi podrazumijevamo da život imamo u sebi, da je naš i da s njime raspolažemo. I to obično ne dovodimo u pitanje; osobito dok smo zdravi i uspješni u vremenitom životu, dok nas vremenite stvari ispunjaju, zabavljaju, pružaju nam osjećaj ispunjenosti i dok ne počnemo osjećati tjelesnu slabost, neuspjeh, raspon između želja i potreba s jedne strane te stvarnosti na drugoj strani.  Nadalje, svima nam je usađena potreba da budemo plodni u životu, odnosno  uspješni, poštovani, utjecajni… Ta potreba je božanski dar koji odražava našu stvaralačku (bogosličnu) narav. Ona se, međutim, može na krivi način pokušavati ispuniti. Iluzija plodnosti u vremenitim okvirima zna biti tako snažna, nametljiva, dominantna, da čovjeka zahvati i ispuni trenutnim zadovoljstvom i da mu taj čas više ništa ne treba. Čovjek stane tražiti dalje i više od toga. I sve je ”dobro” dok je tako, dok iluzija traje. No kada prestane, čovjek ostaje bolno prazan. Tada se ili osvješćuje ili još dalje bježi u iluziju. Traži drugu. Posebno je teško kada je otriježnjenje bolno, uz veliku cijenu. Koliko je samo ljudi moralo doživjeti životni brodolom, teške udarce sudbine i tragedije najrazličitijih vrsta, da bi im se svijet iluzija pokazao u svoj svojoj lažnosti i ispraznosti. Osim toga, nije to teško uočiti, današnji svijet prepun je ”uspješnih” a nesretnih ljudi. I nitko da postavi pitanje: kako to da je među bogatima, popularnima i uspješnima toliko puno nemira, nereda, boli, nesreće, tuge i jada, zatrovanih međuljudskih odnosa, ovisnosti, sebičnosti…? Nevjerojatan je taj destruktivizam današnjeg vremena, koji živi u iluzijama koje ga tako očito razaraju!? On samo pokazuje kako čovjek ne može niti spoznati što mu treba i što ga istinski usrećuje, onda kada se odvoji od Boga. U pokušaju da se sami, svojim silama, ostvarimo krije se ogromna zabluda, kobna laž koja razara našu civilizaciju. Čovjek sam od sebe ne može učiniti svoj život onako vrijednim kako to najdublje u sebi žudi.

Ono što sami želimo, biti plodni, imati ispunjen život, to je i Bogu cilj. On je stvorio tu najdublju težnju u nama. Sve što čini, sve  što od nas traži i zahtjeva, čini zato da budemo plodni, da živimo u izobilju, da njegova radost bude u nama i da naša radost bude potpuna. Odricanje (askeza) u kršćanskoj duhovnosti nije svrha samo sebi, nego put nutarnjeg oslobođenja da bismo mogli posjedovati ono što zbilja ispunja naš život. Upravo zato nam Isus sugerira da se poput loze okrenemo Bogu koji je naš trs, da vezu s njime jačamo i posvetimo joj maksimalnu pažnju. Bog nam daje sve što nam treba, i to sve za badava, besplatno!

Odnos s Bogom treba se graditi u slobodi. Bog nas je stvorio za sebe i na svoju sliku. To nam jasno daje do znanja, ali nas ne želi bez našeg pristanka vezati za sebe. Upravo se tu očituje njegova silna ljubav i povjerenje prema nama. Isus, koji je došao da poveže razdvojeno i vrati izgubljeno (posljedica Istočnoga grijeha),  od svojih ne želi prisilnu, ropsku vezanost. On nas za sebe veže svojim riječima. One su tako sredstvo i mjera naše povezanosti s njime. Valja ih lučiti od površnih i prolaznih osjećaja, od ekstatičnosti i euforičnosti, što znadu kratkotrajno ponuditi privid povezanosti s Bogom. Riječi su objektivne, jasne, shvatljive, izmjerljive… One ne podliježu subjektivnom prosuđivanju, nego neumitno pokazuju i mjere stanja i odnose. Na Isusove riječi trebali bismo uzvraćati slušanjem i vršenjem istih, odnosno ulaženjem u sakramentalni odnos s njime. Po razumijevanju Crkve sakramentalni život jedini je pravi način kako ostati vezan za Boga kao loza za trs. Molitva i sakramenti čine tu žilu kucavicu kojom se naslanjamo na Boga te dobivamo sve što nam treba.

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.