Kolumna: Povratak na izvor

Raspadi bračnih i obiteljskih zajednica, razvodi i sklapanja novih brakova s civilnim vjenčanjima u suvremenom svijetu su sve češći. U mentalitetu ljudi rastava je postala sasvim uobičajena. Ima pokušaja da se znanstveno dokaže kako je nevjera između muškarca i žene nešto prirodno, nekakvo evolucijsko nasljeđe, a doživotna bračna vjernost, dosljedno tome, neprirodna.  Čini se da nije ni u Isusovo vrijeme bilo puno drugačije. Otkriva to rasprava Isusa i farizeja o otpuštanju žene (Mk 10,2-12). Isus iznosi krajnje radikalan stav te izaziva nevjericu kod farizeja, ali i kod apostola. Više nego ikad Isus im zvuči tvrdo i neprihvatljivo. Ne koristi niti pozivanje na Mojsija, koji je dopustio u određenim slučajevima muškarcu otpustiti ženu. Isus objašnjava da je Mojsije popustio zbog okorjelosti ljudskog srca. Apostoli ga kasnije ponovno o tome pitaju. Toliko su bili iznenađeni. Isus ostaje uporan: muškarac koji otpusni ženu pa se oženi drugom čini preljub, grijeh. Jednako i žena koja napusti muža pa se uda za drugoga čin preljub.

BOŽJA LJUBAV

To je i službeni stav Crkve. Ona, poput Isusa, ustrajava na nerazrješivosti ženidbenog veza između muškarca i žene. Ipak, na poteškoće s brakom nije imuna. Pitanja pripuštanja  pričesti rastavljenih i ponovno civilno vjenčanih te vrednovanje homoseksualnih zajednica, koje pretendiraju imati status braka, obilježavaju aktualnu Biskupsku sinodu o obitelji u Rimu. Čini se kako bi neki od sudionika, slično kao i Mojsije Židovima, popustili. Svoj postupak opravdavaju milosrđem prema ljudskoj slabosti, promijenjenim okolnostima u kojima živimo i sl.

Zašto Isus ustrajava na tako tvrdom stavu? Kako se danas boriti za nj, kada je to u većini slučajeva, čini se, već unaprijed izgubljena bitka? Kako onima koji su rastavljeni pokazati Božje milosrđe, a ustrajati u vjernosti crkvenom nauku o braku? U obrazlaganju svoga nepokolebljivog stava o bračnoj nerazrješivosti Isus upućuje na početak, na stvaranje čovjeka. Ako hoćemo ispravno razumjeti određenu stvarnost i živjeti je, moramo doći do njenog izvora. Tu ćemo pronaći svrhu i smisao s kojima je nastala, stvorena. Isusa ne zanimaju juridičke rasprave o braku. On nipošto ne želi za čovjeka tako važno pitanje svesti na cjepidlačenje oko toga što je dopušteno a što ne. To bi bio poraz i poniženje! Rješenje je u otkrivanju što je volja Božja. Ona je u početku, u izvoru svega. Pa tako i braka. I ona je jedina mjerodavna. A ona je ljubav. Beskrajna Božja ljubav, ona koja uvijek vjerna ostaje (Ps 145). Bog u svojoj ljubavi od čovjeka nikada ne odustaje.

Božja ljubav, budući da je izvor, uvijek bi nam trebala biti uzor i cilj u svim našim odnosima. Brak je sakrament – sveti znak Božje ljubavi. Odraz i slika skrivene ljubavi koja je u Bogu, u njegovom trojstvenom zajedništvu. Bog nam je htio ostaviti vidljiv i upečatljiv znak svoje sebedarne ljubavi, da je možemo kušati, međusobno živjeti… Brak nije samo odluka i volja muža i žene, nego još više volja Božja. Što Bog združi, čovjek neka ne rastavlja! Odustati od braka znači odustati od izvora i svrhe čovjeka, od ljubavi. Rastava je kapitulacija ne samo bračnog saveza nego i našeg odnosa prema Bogu. Ona je pokazatelj nedovoljne vjere u Boga ljubavi, priznanje da je ljubav nemoćna, da gubi a ljudska grješnost da pobjeđuje. Zar to ikada može biti rješenje? Ponižavajuće je o tome uopće razmišljati. Ako Bog od nas ne odustaje, ne bismo ni mi smjeli jedni od drugih.

ZAJEDNIŠTVO NIJE JEDNOSTAVNO

Isus je zato došao među nas da nam ponovno otkrije i promovira volju Božju, koja bila na početku, prije nego je ljudsko srce zbog grijeha postalo tvrdo. Zato joj se prvi podlaže. On želi ukloniti sve što je zastire i negira. Kako tvrdoća srca zaklanja Božju volju izrečenu u Zakonu, vidi se najbolje u Mojsijevom nepravednom zakonu koji je samo muškarcu dopuštao da može otpustiti svoju ženu. Ne i obrnuto!? Svojim stavom o braku Isus vraća dostojanstvo ženi. Ono je jednako muškarčevu. Jednako je žena slika Božja kao i muškarac. To je volja Božja od početka i nikakvog opravdanja nema bilo koji neravnopravan položaj žene.

Zašto se danas brakovi rastaju? Zajedništvo nije lako živjeti. Danas se u pravilu misli najprije na sebe. I na tome se ostane. Živimo u (ne)kulturi sebičnosti. Ona je bolest našeg društva koja najbolnije pogađa brak i obitelj. Kada se potreba za drugim stavi prije darivanja drugome, narušava se prava priroda ljubavi. Ljubav ide obrnutom logikom od interesa i potrebe. To je logika nesebičnog predanja i darivanja. Za očuvanje braka i obitelji nužna je sebedarna ljubav. Svatko od supružnika treba razmišljati o onom drugom, što mu treba, što ga usrećuje, više nego o sebi. Sebedarna ljubav izvire iz Boga, iz njegova trojstvenog zajedništva. I samo tu se ponovno može otkriti. Zato se katolički brak sklapa s Bogom. I samo s Bogom se može održati.

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.