Ravnateljica versus konzervativci

Ovih dana pojedini mediji su objavili vijest o rezultatima istraživanja koje je ispitivalo odnos vjerske prakse i društveno-političkih stavova među srednjoškolcima gimnazijalcima. Istraživanje je provedeno u studenom i prosincu prošle godine u sklopu međunarodne znanstvene konferencije Political Rights and Religion, koja se od 9-12. prosinca o. g. održala na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu, gdje su rezultati i predstavljeni. Provedeno je na uzorku od 1284 gimnazijalca iz svih naših županija proporcionalno njihovom udjelu u cjelokupnoj populaciji gimnazijalaca u Hrvatskoj.

Istraživanje je pokazalo kako su među našim gimnazijalcima u znatno visokom broju prisutni tzv. konzervativni stavovi, u pojedinim pitanjima čak nešto viši nego kod opće populacije te da nema indikatora koji bi naznačili sekularizacijske procese u Republici Hrvatskoj koji bi se prvo detektirali na mlađoj populaciji, što su pokazala slična istraživanja provedena u Sloveniji, Austriji i Španjolskoj. Tako npr. 42% ispitanih je za zabranu pobačaja, 19% je neodlučnih, a 37,5% je protiv zabrane pobačaja; na svetu misu redovno odlazi 32% ispitanika (kod opće populacije 2008. rezultat se kretao od 25-30%); 45% ispitanika dnevno moli (u općoj populaciji to čini 33-37%). U odnosima između religioznosti i prava istraživanje pokazuje da ispitanici koji ne idu ili neredovito idu na misu znatno više podržavaju građanska i politička prava, dok oni koji idu redovito na misu više podržavaju socio-ekonomska prava te da su ispitanici koji ne idu ili neredovito idu na misu politički više lijevo orijentirani (na skali od 1-10 – 4,54), dok oni koji idu na misu su više desno orijentirani (na skali od 1-10, 6,6).

Budući da su u istraživanju sudjelovali i učenici šibenske Gimnazije, rezultate je na jednom lokalnom web-portalu komentirala ravnateljica Ivanica Belamarić i pri tome iznijela stavove koji predstavljaju eklatantan primjer ljevičarske isključivosti prema konzervativizmu, kakvu sve češće i u sve agresivnijem obliku susrećemo u javnom prostoru kod nas.

Već u navođenju razloga zbog kojih se ne slaže s rezultatima istraživanja ravnateljica konzervativizam sasvim otvoreno označava kao manje podoban među gimnazijalcima od lijeve orijentacije. Tako ona, gotovo opravdavajući se, tvrdi da je „način na koji naši profesori komuniciraju s učenicima daleko od konzervativnog“, te kako su ”naši učenici napredni i otvoreni, kao i svi drugi njihovi vršnjaci”, što se reflektira ”u pitanjima odijevanja, promišljanju o ljubavi i seksu, i ja to ne bih nazvala konzervativnim”. Daljnja difamacija konzervativizma jasno se iščitava u traženju ”krivca” za ovakvo stanje. Za nju nema dileme, to su školski vjeronauk i odgoj u obitelji. Ipak ističe, kao svojevrsnu utjehu, kako neki učenici vjeronauk upisuju ”iz drugih motiva”. Pitam se, što bi to značilo? Je li pohađanje vjeronauka iz ”prvih motiva” – pretpostavljam: iz uvjerenja – nečasno i manje poželjno? Ne šalje li se time učenicima poruka da upisuju predmete i donose odluke, ne iz iskrenih i pravih motiva, nego ”iz nekih drugih”? Kako bi izgledalo, na primjer, da netko učenike potiče da danas-sutra u politiku ili u gospodarstvo ulaze iz nekakvih ”drugih motiva”? Zar to nije ”školski primjer” licemjerja?

Pravo je ravnateljice, naravno, da tumači rezultate kako želi, pa i da pri tome ne skriva svoj svjetonazor, ali da otvoreno stigmatizira konzervativni svjetonazor kao nepodobno opredjeljenje među mladima, jer ona misli da nije ”napredan i otvoren”, i da zbog toga difamira vjeronauk i obiteljski odgoj – e, to je već diskriminirajuće! Zar u našem pluralnom društvu slobodan izbor svjetonazora, pa makar se radilo o konzervativizmu i vjeronauku u školi, ne bi trebao biti znak visokog standarda osobnih sloboda? I zašto bi, primjerice, ”konzervativni način komunikacije profesora s učenicima”, što god to značilo, bio manje poželjan? Što ima loše u tome da jedan profesor – primjerice: povijesti, klasičnih jezika, umjetnosti, književnosti ili filozofije – u jednoj gimnaziji, koja u svom programu ima i klasični smjer (!), u pristupu učenicima ima nešto klasičnog štiha? Ta, pobogu, radi se o profesorima u gimnaziji a ne o promotorima lijevo-liberalne orijentacije!?

Vrhunac ljevičarske zadrtosti i prijezira prema konzervativizmu u ravnateljičinim stavovima pokazuje se u prizivanju otvorenog obračuna s istim među šibenskim gimnazijalcima. Naime, ona priznaje da se rezultati ankete ipak ne mogu zanemariti – dakle, konzervativizma ipak ima malo previše – pa ”nakon što stručni tim komentira rezultate, procijenit će je li potrebno poduzimati daljnje obrazovne korake među šibenskim gimnazijalcima” (!?). E, ovo je već opasno! Pravi ljevičarski fundamentalizam! Kakvi bi to trebali biti ”daljnji obrazovni koraci”? Hoće li se u našoj Gimnaziji uvesti kvota na konzervativce? Ili bi to mogao biti povratak ideološkog preodgoja koji je konzervativce u ne tako davnoj prošlosti vodio put Golog Otoka i Stare Gradiške? Pitam se, kako bi se proveo ravnatelj koji bi u javnost ovako istupio ali sa suprotnim svjetonazorskim stajalištima?

Začuđujuća je ta lakoća prijezira s kojom dobar dio ljevičara konzervativni pogled na svijet, bez potrebe da to ozbiljno obrazloži, proglašava nazadnim, zatvorenim, neprosvijećenim, ksenofobnim, homofobnim i sl. Konzervativno opredjeljenje u našoj javnosti nedvojbeno je suočeno s dubokim predrasudama i sve većom netrpeljivošću. Stavovi ravnateljice u našoj Gimnaziji samo su jedan primjer. Na djelu je pravi i opasan ljevičarski antikonzervativizam, koji se, često pod parolom antidogmatizma, sam pretvorio u novu ”dogmu”, neupitno mjerilo društvenih standarda. Ovdje, vidimo: gimnazijskog (pre)odgoja.

U obranu konzervativizma treba zato istaknuti da on ne promiče nikakav strah i zatvorenost pred napretkom, nikakvo iracionalno inzistiranje da se zaustavi razvoj našeg društva. Naprotiv, on ga promiče, ali pri tome drži da je važno prepoznavati i čuvati sve one vrijednosti koje su to isto društvo stvorile i oblikovale u njegovom najboljem izdanju. U protivnom, smatraju konzervativci, društvo će izgubiti svoje uporište i prepoznatljivi identitet. Konzervativac ne misli da prošlost treba zaboraviti, kako to danas mnogi zagovaraju, nego, naprotiv, pamtiti i od nje učiti za budućnost. Konzervativac je ponosan i ljubomoran na sve ono što je stekao od svojih predaka. Ne misli da je svijet započeo s njime i da sve ono prije njega ne vrijedi pa ga treba odbaciti kao ”nazadno” i ”zatvoreno”. Ne srlja slijepo u promjene i rušenje staroga, nego trezveno i obzirno pazeći da ne sruši ono što društvo održava na životu.

Osim toga konzervativizam je sasvim legitimno društveno-političko opredjeljenje u demokratskim društvima, uglavnom oblikovano po demokršćanskim načelima, te uz liberalizam u najvećoj većini demokratskih društava predstavlja dominantan politički pravac. Držim da bi jedna ravnateljica u takvom društvu trebala pokazati barem minimalnu dozu poštovanja i tolerancije prema tomu kao i prema svojim učenicima i profesorima, bez obzira što s njima ne dijeli isti društveno-politički svjetonazor. Barem toliko jedni drugima dugujemo u demokratskom društvu.

A gimnazijalcima, koji unatoč svemu tvrdoglavo ustrajavaju u svojim konzervativnim stavovima, iskreno čestitam, pa makar to činili iz prkosa!

 

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.