Isus je Kralj, ali ne od ovoga svijeta

Posljednja nedjelja u crkvenoj godini posvećena je Isusu Kristu Kralju svega stvorenog. Ova svetkovina u središte stavlja završetak zemaljske povijesti. Sam prizor završetka bit će u znaku Isusovog ponovnog dolaska, njegove pobjede i konačne uspostave njegova kraljevstva, onog kraljevstva koje je naviještao i za koje se žrtvovao do smrti na križu. Kristov ponovni dolazak biti će ponajprije čas kada će se on pojaviti u svojoj slavi, čas kada će se do kraja očitovati sve ono što on jest: Sin Božji, Ljubav Očeva, Istina po kojoj je svijet stvoren i otkupljen, obećani Mesija – Spasitelj, Jaganjac koji oduzima grijehe svijeta, Dobri Pastir, Kralj koji sudi svijet… Ovi i svi drugi atributi Isusa Krista očitovat će se u potpunosti. To će biti trenutak kada će se ispuniti svaka njegova riječ, točka odakle će se promatrati svako stvorenje i cijeli njegov život. To će biti središte u kojem će se sastati cijeli svemir, sva njegova dubina, širina i visina, i sve će dobiti svoj konačni smisao.

Bit će to ujedno trenutak konačnog očovječenja čovjeka. Tad će se potpuno očitovati što jesmo i što trebamo biti: slika Božja, dionici nebeskog zajedništva Presvete Trojice. Gledat ćemo Boga kakav on uistinu jest, piše Ivan apostol. Možemo kazati da će se tek tada okončati stvaranje čovjeka i svijeta.

Taj trenutak Crkvena liturgija i tradicionalna duhovnost na temelju prispodobe iz Matejeva evanđelja (v. Mt 25,31-46) gleda kao Posljednji sud. Isus Krist će u svojoj slavi sjesti na svoje prijestolje. Pred njime će se okupiti svi narodi i on će ih razlučivat će jedne od drugih, kao što pastir razlučuje ovce od jaraca. Stavljanje svih ljudi u dvije kategorije, ovce i jarce, svojstveno je mnogim prispodobama gdje dobri i loši stoje zajedno u istom prostoru, ali opet nasuprot jedni drugima: ovce i jarci, pšenica i kukolj, mudri i ludi, pravedni i nepravedni…

Bit će to istovremeno i osobni susret Boga i čovjeka licem u lice, oči u oči. Čovjek pojedinac neće se izgubiti u nepreglednom mnoštvu. Naprotiv, mjera razlučivanja pred Sucem neće biti pripadnost ovom ili onom narodu, ovoj ili onoj skupini, nego će to biti isključivo osobni odnos pojedinca prema Bogu i njegovim riječima koje nam je objavio upravo po Isusu Kristu. Srž tih riječi je poziv na ljubav prema Bogu i bližnjemu.

Snagu i upečatljivost ovoj slici daje upravo zakon ljubavi u kojem se Bog potpuno poistovjećuje sa svakim čovjekom. Ljubav prožima i povezuje vremenitost i vječnost. Ona je zakon koji vrijedi i kada svijet prestane. Dostojanstvo čovjeka – onog najmanjeg, jednako kao i najvećeg – nalazi se u Bogu, u njegovoj ljubavi. Vrijednost svakog pojedinog trenutka i svakog odnosa u ljudskom životu jest njegova utkanost u vječnost, u ljubav koja nikad ne prestaje. Vječni i milosrdni Bog nije netko tko se pojavljuje tek na kraju vremena, netko tko dolazi tek nakon svih zbivanja ili stoji izvan naših odnosa. Ne! U ljubavi i po ljubavi on je uvijek i svugdje prisutan. On svojom stvaralačkom snagom sve prožima, sve posvećuje i svemu daje život. On svojim bezgraničnim milosrđem sve palo pridiže i sve poziva u kraljevstvo nebesko, u baštinu pripravljenu za nas od postanka svijeta. U trenutku suda sve to će se najjasnije pokazati.

Pravednike, one s desne strane, koji snagom vjere žive s pogledom u vječnost, Bog poziva k sebi. Oni primaju u baštinu Kraljevstvo nebesko, pripravljeno za njih od postanka svijeta. One s lijeve strane, proklete, jer u svojoj sljepoći ne vide Božju prisutnost u svom životu nego samo sebe i svoju pohlepu, Bog tjera od sebe. Oni odlaze u oganj vječni, što je pripravljen, ne za čovjeka (!), nego za đavla i njegove anđele.

Svaki čovjek je po Božjem promislu od postanka svijeta predodređen za život vječni. Nije Bog onaj koji ljude razdvaja na pravednike i nepravednike. Tu odluku svatko od nas svakim svojim činom sam za sebe čini. Živom vjerom se svrstavamo među pravednike – one koji se otvaraju vječnosti i nasljeduju Božje milosrđe, odnosno nevjerom među one druge – prokletnike koji su slijepi za Božje milosrđe i bešćutni prema bližnjemu.

Ova svetkovina nije samo buduća stvarnost koja se tek ima dogoditi. To je živa stvarnost koja može i treba oblikovati našu sadašnjost. Mi sada, istina, ne vidimo potpuno što ćemo biti. Zato nam je potrebna vjera. Ali što ćemo biti uvelike ovisi o onome što smo i kakvi smo sada. Naše vrijeme odluke i opredjeljenja je upravo sada. Zato na trenutak Posljednjeg suda ne trebamo gledati kao na zastrašujući prizor od kojeg se čovjeku ledi krv u žilama. Za vjernika, koji snagom vjere gleda i ide prema Božjoj budućnosti, bit će to ponajprije prizor zadovoljštine, trenutak konačnog ispunjenja najdubljih težnji vjere, vjere koja se nada Kristovim obećanjima i hrani njegovim sakramentima. Za onoga koji svoj život drugačije temelji i usmjerava, bit će to zacijelo čas duboke strepnje i tjeskobe.

 

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.