Kada Doris Pinčić lupi dijete po peleni onda se država oglasi, ali kada druga beba umire od izgladnjelosti, tu državu nije briga

Sjećate li se priče iz Slavonskog Broda od prije nekoliko godina? Javnost je ostala zgrožena činjenicom da je zbog roditeljske nebrige preminula tromjesečna beba, a u tom istom roditeljskom domu pronađene su još i izgladnjele, bolesne i zapuštene djevojčice od 2 i 4 godine. Zakazala je država. Posljedica su bile stegovne mjere tj. kaznene prijave i postalo je očigledno da Centar za socijalnu skrb nije radio svoj posao. Tipično hrvatski, trgnuli su se kad je za jedan dječji život već bilo prekasno.

Međutim kad promatramo medijsko razapinjanje Doris Pinčić Rogoznica zbog njenog priznanja da je vlastitog mališana lupnula po peleni ne stječe se dojam da živimo u državi koja ne brine za one najmlađe. Dapače!

Krenimo redom. Cijela priča započela je kad je popularna glumica na jednom portalu objavila kolumnu pod naslovom „Ja sam Doris i udarila sam svoje dijete po guzi“. Kako glumica već neko vrijeme svoja majčinska iskustva iznosi u kolumnama tako je i ovdje bilo riječi o tome kako se ta majka osamnaestomjesečnog djeteta nosi s izazovima roditeljstva koji se odnose na kronični neposluh njenog malog zlata. Priznala je Doris da je, iako mrzi i prezire svaki obzir nasilja, lupila svoje dijete po guzi i zatvorila ga za kaznu u sobu na nekih dvadeset minuta, promatrajući ga pritom kroz prozor.

I krenula je lavina.

Prije nego što redom krenem nabrajati sve reakcije mjerodavnih , stručnih i manje stručnih osoba na glumičinu izjavu dopustiti ću si da kao majka četvero djece i sama prokomentiram ono što sam pročitala.

Roditeljstvo je , kažu, i najljepši i najteži posao na svijetu. U stvarnosti te ništa ne može na njega pripremiti. Kad poželiš voziti auto, da bi dobio vozačku dozvolu potrebno je zavidno teorijsko i praktično znanje. Kad dobiješ dijete, unatoč svim informacijama ovoga svijeta nekako si prepušten sam sebi i učiš u hodu. Kako nismo strojevi već ljudi od krvi i mesa, to učenje bude i na vlastitim greškama. Budimo iskreni, svi smo to prošli.

I sama upravo podižem jednog dvogodišnjaka i postoji dobar razlog zašto to razdoblje djetetovog odrastanja nazivaju kovanicom „terrible two“. Djeca više nisu bebe i glavna im je okupacija ispipavanje granica koje im postavljaju roditelji. Što se više granica uspije prijeći, tim bolje za malog nestaška. Na roditeljima je pak da vježbaju strpljenje, treniraju živce i što hladnokrvnije nastoje preživjeti to razdoblje i na primjeren način usmjeriti mališane u poželjno i prihvatljivo ponašanje. Rijetki su sretnici čiji glasovi baš nikad u tom razdoblju ne prijeđu određenu razinu decibela i čije ruke u nastupu najvećeg bijesa i nemoći barem ovlaš ne „podragaju“ djetetovu pelenu.

Većini roditelja to se ipak desi….A ta ista velika većina nisu nasilnici već normalni ljudi koji beskrajno vole svoju djecu, žele im sve najbolje i žele ih zaštititi. Takav sam dojam dobila i dok sam čitala dotičnu kolumnu. Tipične dvojbe jedne majke koja propituje kako postupiti u situaciji koja se za nju pokazala roditeljskim izazovom.

Jedina stvar u kojoj je prema mom mišljenju ova mlada mama pogriješila jest zatvaranje djeteta od 18 mjeseci u sobu „ u kaznu“ . Postoji više razloga zašto nije preporučljivo zatvarati ovako malo dijete samo u sobu na ovoliko vremena, od psiholoških do sigurnosnih (svi znamo da su malom djetetu potrebne sekunde da se ozlijedi). Stručnjaci općenito kažu da provođenje tzv. „time out“ metode nema nikakvog smisla prije navršene treće godine, a da i onda vrijedi pravilo „koliko godina toliko minuta“ na izoliranom mjestu.

Doris nije tako postupila i pogriješila je. Mlada je mama, naučit će. Uopće ne sumnjam da će mlada žena koja s toliko ljubavi piše o svom djetetu, o majčinstvu,o promjenama koje joj je ono donijelo, koja je ako se dobro sjećam već imala neugodnosti jer je vodila neki program sa sinčićem u naručju, biti primjerna mama svom djetetu.

Tu je cijela priča trebala završiti. Na pročitanoj kolumni, pokojem komentaru koji se slaže ili ne slaže s napisanim, dobronamjernim upozorenjem…do nove prigode i neke nove priče. Međutim, uplela se država. Prvo su slučaj preuzeli mediji, da bi se potom oglasile Pravobraniteljica za djecu i predstavnice udruge Roda. Svi mahom zabrinuti za ishod takvog odgoja citirali su rečenice kojima su implicirali da glumici (jer se upravo ovdje o njoj i radi imenom i prezimenom, a ne nekoj anonimnoj osobi) prijeti novčana kazna, zatvor ili pak intervencija „strašne“ socijalne službe.Tako je na lupkanje po peleni Pravobraniteljica smatrala da treba reći sljedeće: „Tjelesno kažnjavanje djeteta smatra se oblikom nasilja u obitelji te su, prema Zakonu o zaštiti od nasilja u obitelji, predviđene sankcije, novčana kazna od najmanje 7000 kuna ili kazna zatvora u trajanju od najmanje 45 dana, a u slučaju ponovljenog nasilja propisana je novčana kazna od najmanje 15.000 kuna i kazna zatvora u trajanju od najmanje 60 dana. U svakom ovakvom slučaju ima mjesta za djelovanje institucija kojima je posao štititi djecu, pa i u ovakvom slučaju ima mjesta za postupanje centra za socijalnu skrb“

E sad, ili je socijalna služba koja dopušta da tromjesečna beba umre od gladi i zapuštenosti u međuvremenu doživjela nevjerojatnu metamorfozu i postala blistavi primjer učinkovitosti i rada ili smo mi svi skupa svjedoci teškog licemjerja i miješanja države tamo gdje joj apsolutno nije mjesto.

Bojim se da je na djelu ovo drugo i da svi mi više-manje nemoćno promatramo kako se sve više sužava prostor roditeljske ingerencije u odgoju. Odjednom je država ta koja zna bolje. Sjetimo se samo nametanja Zdravstvenog odgoja i preko njega rodne ideologije u škole pri čemu se roditelje uopće nije pitalo slažu li se da se njihovu djecu podučava na određen način u iznimno osjetljivim svjetonazorskim pitanjima.Ne da ih se nije pitalo nego su na roditelje i djecu vršeni razni pritisci. Čudim se da revna Pravobraniteljica tada nije imala potrebu oglasiti se o narušenim pravima?

Djeca nisu vlasništvo roditelja, ali njihov vlasnik nije ni država. No upravo se država, vidimo, nastoji uplitati u gotovo svaki aspekt ljudskog (i roditeljskog ) života, stvarajući od djece pojedince koji na takav način mogu vrlo lako zloupotrebljavati i manipulirati onima koji o njima skrbe, a od roditelja tek puke figure koje postoje da zadovolje isključivo financijsko – materijalne potrebe.

Time što podržavamo ovakav oblik represije ustvari šaljemo poruku da se dobrovoljno odričemo svoje roditeljske odgovornosti koja seže puno dalje od pukog zadovoljenja materijalnih potreba: od potrebe da odgajamo – i dopuštamo i zabranjujemo u ljubavi, njegujemo dostojanstvo i individualnost na način na koji nam to nalaže ne strah, već ljubav. Tu riječ, bojim se, nećete naći u suhoparnom slovu zakona.

Možda se nećete složiti baš sa svakim postupkom koji nam je u svojoj kolumni ispričala Doris, no prava je istina da svi mi, bili toga svjesni ili ne, jesmo Doris. I tako će i biti sve dok pristajemo na činjenicu da država ne štiti, već kontrolira, ne brine, već nameće, ne postoji i ne istupa radi onih kojima je potrebna, već egzistira i institucionalno djeluje radi ciljeva koji imaju veze sa svačim, no ponajmanje sa djecom. I njihovom istinskom dobrobiti.

Nikolina Nakić | Bitno.net

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.