Kako ćemo? Lako ćemo

mali-sibenik-u-velikom-svijetu

Čujem kako se prošlih dana naš lijepi Šibenik hladio na gotovo zimskim temperaturama. Ja se grijem na +30 oC na grčkom suncu koje niti približno ugodno ne grije kao naše. Ovdje sunce prži već sada, što li će tek biti usred ljeta? Već sam se zaželila jeseni, (naravno tipično šibensko grintanje) jer nije baš ugodno već sada kupati se u znoju svoga rada. Čeka me kupanje u znoju narednih mjeseci, pa neka me ove vrućine sada zaobiđu ako je ikako moguće. Napokon sam u moru, tj.brod je porinut u more i nekako se lakše diše. Doduše, radovi još uvijek nisu gotovi i još smo u remontu, naporno se radi jer treba stići sve srediti i ‘ušminkati’ prije nego li se vlasnici ukrcaju.  Umorna sam radeći posao koji i nije moj. Umorna sam od slušanja raznih kometara i opravdavanja zašto brod nije spreman na vrijeme. Umorna sam od opravdane kapetanove nervoze, ali i od neopravdanog pristiska na nas članove posade.

REMONT BEZ HRVATA

Hvali tuđe, drž’ se svoga! Na kraju će mi ova uzrečica postati svakodnevnica. Treba se držati svoga…svojih stavova, svojih principa, svojih ljudi i svoga grada. Šta bi svaki remont ovog  svijeta bio bez barem 2-3 Hrvata? Tko su oni koji uvijek najglasnije pričaju i na daleko se čuju? Hrvati, naravno, tj. Dalmatinci preciznije. Nekidan ljunjam po remontu, čisto za noge protegnuti i kralježnicu ispraviti, kad odjednom začujem: ‘Ej, Šibenko, di ćeš, di si krenila’?Zastanem i uljudno pozdravim dotičnog gospodina. Na maloj jahti su njih troje, jedan član posade iz Zadra, jedan iz Rijeke i kolegica iz Splita. Znali su da dolazim prije nego li sam se i pojavila, jer im je moj kapetan rekao. Eto! I započnemo priču, kolega iz Zadra odmah počne postavljati pitanja o poznatim šibenskim facama, u stilu: ‘A jel još živ onaj, a di je ovaj, a kako je onaj, a šta radi ovaj’? Simaptično mi je to i ne smeta me. I u grčkom remontu priča se o šibenčanima i Šibeniku! Naravno, opet meni na pohvalu i na pokudu! Svejedno jedva čekam da otplovimo odavde i uplovimo u jednu od poznatih atenskih marina. Znam da će me tamo dočekati gužva, strka i zbrka, ali zato ću barem moći ići trčati i misli isprazniti trčeći. Ne trčim na ovom otoku gdje jesam, jer ovdje ima više pasa nego li žitelja. Gotovo svi psi su na ulici sa ogrlicom oko vrata. Lutalice nisu, ali sve ulice su njihove. Ležerno se izležavaju na betonu, zalaju ljutito kad se moraju pomaknuti sa točke svog ležišta, tj. kad automobil zatrubi da se pomaknu.

ČUDNI GRCI

Veliki su i sasvim drugačije pasmine od onih koje sam navikla kod nas vidjeti. Meni osobno su čudni. A pomalo mi je čudan i grčki stil poslovanja…ovdje zaista vrijedi ona: ‘Kako ćemo – lako ćemo’, a ja mislila da je to važeće samo kod nas. Nema ovdje previše nerviranja ako se posao ne odradi do kraja i na vrijeme. Ne mislim pri tome na posao remonta, nego uopće. Ne nerviraju se previše ni oko toga hoće li im biti isplaćen u potpunosti i dogovoreni iznos ili ne. I onda se čude što su u kriznoj situaciji!? Sa ovakvim stavovima koje imaju oni, dobro da im nije lošije koliko im lošije može i biti. Nadam se da ovakve situacije neće zavladati našim gradom i našom zemljom. Nadam se da lijepe priče neće ostati samo priče i ‘bajke za malu djecu’. Do idućeg javljanja ostajte dobro,zdravo i veselo!

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.