Katastrofa, nesreća, zlo, patnja… Zašto?

Dok ovih dana gledamo i slušamo o potresnim stradanjima ljudi pogođenih zastrašujućim poplavama u Slavoniji i susjednim zemljama, vjerujem da se spontano u nama rađa uzdah i pitanje: Zašto? Još uvijek jako živa i prebolna sjećanja na ratna stradanja samo pojačavaju našu zapitanost. Zbilja, zašto Bog dopušta da ljudi toliko trpe? Zar nije dosta stradanja nevinih?

Nikada se u ljudskim srcima, vjernika i nevjernika, ne postavljaju tako tjeskobna pitanja o Bogu kao pred tajnom ljudske boli i patnje. Zašto Bog dopušta ratove? Zašto dopušta da mnoga djeca gladuju dok se drugi razbacuju hranom? Zašto toliki umiru od teških bolesti? Zašto pravdenik trpi, dok nepravednik čini bezakonja i živi dobro? Zar Bog to ne vidi? Gdje je? Zašto šuti? I nikada se tako opipljivo ne nameće sumnja u Božju dobrotu i svemogućnost kao u takvim trenucima. Ovu sveljudsku dilemu već davno je sročio starogrčki filozof Epikur: ako Bog želi odstraniti zlo iz svijeta a ne može, onda nije svemoguć. Ako on to, naprotiv, može a neće, onda nas ne ljubi, onda je zao. Ako Bog to niti hoće niti može, onda on nije ni dobar ni svemoguć. I apostol Pavao osjeća svu težinu toga pitanja pa se u Poslanici Rimljanima ‘po ljudsku govoreći’ pita: nije li nepravedan Bog koji daje maha gnjevu?

TRAŽENJE ODGOVORA

U traženju odgovora na ovo egzistencijalno pitanje ne smijemo upasti u zamku kako Boga možemo shvatiti ljudskim ograničenim razumom. To nije moguće! Pred mnogim pojavama ne nalazimo odgovor koji može zadovoljiti našu razumsku znatiželju. To posebno vrijedi za misterij zla i patnje. Biblija, koja se tim misterijem bavi kao temeljnom temom, neće dati odgovor koji bi zadovoljio ‘ljudsku logiku’. ‘Moje misli nisu vaše misli, i moji puti nisu vaši puti… Visoko je iznad zemlje nebo, tako su puti moji iznad vaših putova, i misli moje iznad vaših misli’, prorokuje Izaija. Međutim, Biblija daje našoj vjeri usmjerenje u njezinom hrvanju sa zlom i patnjom. Ona povrh svega jasno ističe da je Bog apsolutno dobar i to čovjek ne smije nikada izgubiti iz vida. Sve što Bog učini bijaše ‘veoma dobro’, poput pripjeva u svečanoj pjesmi ponavlja Knjiga Postanka. ‘Bog je sama dobrota i pravednost’, kaže Ps 25.

Otkuda onda zlo? Ono je posljedica grijeha, ističe Biblija. Simboličkim govorom prikazuje nam to kroz pripovijest o padu prvih ljudi, gdje grijeh prepoznaje kao ontološku posljedicu odbacivanja Boga i njegova zakona, te dalje razvija kroz prispodobe o Kajinu i Abelu, o kuli babilonskoj, o općem potopu (koja se ovih dana paradigmatski spominje) te o Sodomi i Gomori. Posljedice grijeha, iščitavamo to iz navedenih prispodoba, nisu samo na individualnoj i izravnoj uzročno-posljedičnoj vezi sa grijehom. Stvarnost zla i grijeha puno je dublja nego to mi možemo prepoznati. Pad čovječanstva u grijeh donijelo je posljedice na sve uključujući i svijet na kojemu živimo. Grijeh je krajnji uzrok prirodnih nepogoda baš kao što je uzrok smrti, bolesti i patnje.

OHRABRENJE VJERE

Ipak, Bog u svojoj ljubavi ne napušta one koji u nj vjeruju. Božja briga za pravednike ohrabruje našu vjeru da iza onoga što mi vidimo i doživljavamo postoji Bog koji u svmo promislu sve izvodi na dobro. Isus ističe da je Bog ‘tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni’. Biblijski odgovor na stvarnost patnje je u strpljivoj vjeri koja se nada i iščekuje potpuno objavljenje Božje slave u kojoj će ‘pravednici zasjati poput sunca u kraljevstvu Oca svojega’. ‘Bog dopušta zlo samo zato da bi postigao neko veće dobro’, objašnjava biblijski stav sv. Toma Akvinski. Sv. Pavao tumači da je cijeli svijet podvrgnut ispraznosti, ali u nadi kako će se osloboditi robovanja pokvarljivosti da sudjeluje u slobodi i slavi djece Božje. ‘Znamo: sve stvorenje zajedno uzdiše i muči se u porođajnim bolima sve do sada. Ali ne samo ono! I mi u sebi uzdišemo iščekujući posinstvo, otkupljenje svoga tijela. Ta u nadi smo spašeni!’ U konačnici je odgovor u nadi u život vječni – u uskrsnuće. Smrt i uskrsnuće Kristovo Božji je odgovor na svako zlo, na svaku ljudsku patnju i nesreću. Zlo nije imalo prvu riječ pa neće imati ni posljednju. Čak i iz najgorega zla Bog može učiniti da proiziđe apsolutno dobro.

Osvrćući se na tragično rušenje kule u Siloamu koja je usmrtila osamnaest osoba, slično kao i na slučaj slijepca od rođenja, Isus ne zadovoljava znatiželju svojih sugovronika, koji bi htjeli znati zašto se to dogodilo, nego ih pozova da sve to gledaju kao poticaj na vlastito obraćenje. Sve što se oko nas događa treba shvatiti kao kušnju vjere, kao poziv da uvijek iznova promišljamo o temeljnom smislu i usmjerenju našeg života te kao poticaj na međusobnu ljubav i solidarnost. „K nebu oči podignite, na zemlju dolje pogledajte. K’o dim će se rasplinut’ nebesa, zemlja će se k’o haljina istrošit’, kao komarci nestat će joj žitelji. Ali će spasenje moje trajati dovijeka, i pravdi mojoj neće biti kraja“, piše Izaija.

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.