Jednostavno se ne mogu oteti dojmu, ali situacija u koju smo svi skupa dovedeni je alarmantna. U prošloj kolumni samo sam se dotaknula grada i stanja u njemu. Tko prati moj rad zna da to nije moje područje, ali kako da gledam sve oko sebe, a da ne pišem, ne mogu! Otkad smo zapali u stanje iz kojeg ćemo se teško izvući, u narodu su se vratili stari običaji i stare zabave. Primjetila sam, što je veća neimaština to su ljudi povezaniji. Prošli vikend otišla sam malo do dvorane na Baldekinu. Košarka je moj omiljen sport, baš se pitam zašto, pa uvijek rado navratim na tribine. Moram priznati da sam se iznenadila i to pozitivno. Dvorana je bila puna gledatelja. Zapravo, jako dobro znam koliko sam se namučila kad smo prije par godina organizirale humanitarni koncert na Baldekinu. Vjerujte, u Šibeniku nije lako ‘dovući’ na neki događaj 800 ljudi. S obzirom da se ulaznica naplaćuje, moje iznenađenje je bilo veće. Da se razumijemo, nije to bila niti Europska liga niti je Cibona igrala! Bila sam dirnuta i sjetila sam se svojih ‘dvokoraka’ na tom istom terenu. Ima jedna zanimljivost koja je ujedno i čudna. Primjetila sam da je veliki porast nataliteta u našoj županiji. Nikad manje novca, a gotovo nikad više rođene djece.
ŠTEDI SE STRUJA
Vjerojatno ljudi štede električnu struju, pa što drugo raditi, a da ništa ne košta, kad mrak padne! Sljedeća stvar koja me pozitivno iznenadila jest popunjenost kino dvorana. Šibenčani se nikad nisu više osvrtali na sedmu umjetnost, nego sada. Mojoj sreći nema kraja! S obzirom da nas je vladajuća garnitura, zajedno s onom prije njih koji su utabali temelje, izula iz cipela, ostale su nam zabave koje još sebi možemo priuštiti, a plaćamo ih novcem iz ‘kasica prasica’. Ljudi su jadni i očajni. Nema više crnih fondova u domaćinstvima, ne znam da li je ikome ostala koja kuna skrivena pod jastukom ili u madracu, staro zlato se već odavno prodalo, a odakle ćemo više ‘čupati’, pitam se i sama. Strah je pred vratima, a kad vidim paniku u očima kapetana, osjećam se kao na Concoridiji. Baš jučer slušam kako je Hrvatska prva država na svijetu koja ima 250 nameta. Za sve odvajamo iz plaće, a i radimo za one koji ne rade. I za nezaposlene, svojom ili tuđom voljom, meni je svejedno, ja opet plaćam! Je li izlaz pobjeći glavom bez obzira ili čekati dok bez kože ostanemo? Počelo se šuškati o izborima. Ja bih stvarno voljela da se Šibenik popne na tron gdje mu je i mjesto, ali sam i na jogurt počela puhati. Burić i Mileta! Relativno mlađahni za političare, barem što se iskustva tiče. Mogu li imati lošije rezultate od postojećih? Teško, pa mi to ujedno daje nadu. Možda se nemam pravo petljati u političku strukturu grada, jer ne obavljam svoju građansku dužnost, ali ipak živim u ovom gradu, pa ću uzeti sebi za pravo da ravnopravno komentiram. Kako ujedno radim kao voditelj marketinga svakodnevni sam svjedok propadanja firmi. Prije nekoliko godina kad je aktualna kriza bila u povojima, prvo gdje su se smanjivali budžeti bio je marketing. Svake slijedeće godine, smanjivao se budžet i za edukacije, seminare, radionice, pa je na kraju došlo do toga, da budžet u pojedinim firmama za marketing ne postoji. ‘Kakav marketing, jedva glavu spašavamo’, znala bih čuti! Svako malo čujem kako je netko bankrotirao ili jezikom naroda ‘propao’. Stvoren je začarani krug iz kojeg se teško maknuti.
TJERANJE U PONOR
Firme su dužne jer ne mogu prihodovati, jer nitko nema novca, a ‘svježeg’ nema. Država je raznim načinima pokušala uvesti reda u poslovni sustav, ali na jedan čudan način. Iz razgovora s pojedincima propalih poduzeća, saznajem što im se dogodilo. Država im je blokirala račune zbog dugovanja. I što se događa? Kad vam porezna blokira račun s kojim poslujete, naravno, zbog duga, poduzeće je ‘zakopano’. Dok ne podmirite dugovanja, račun je u blokadi. Zanimljivo je i to što se baš ova vlada prsila s borbom protiv korupcije i rada na crno, a zapravo te oni tjeraju na taj čin. Sad se ja pitam sa stajališta nekog vlasnika firme. Kako da vratim dug, kad ne mogu poslovati? Kako da radnicima isplatim plaće kad ne mogu prihodovati? Svaka potencijalna uplata biti će ‘pojedena’ sve dok se dug ne podmiri. Samo, problem je u tome što više moraš platiti državi, nego što možeš zaraditi. Gdje je tu računica? Stvarno ne znam kome više vjerovati i kako vjerovati u bolje sutra! A što vi mislite? Dajte nam ‘kruha i igara’!
