Kukanje

Postoje određeni „kaosi“ u koje nas svakodnevnica uroni. Čini se, što smo više u njih uronjeni, to manje ih prepoznajemo kao terete. Zlo manje prepoznajemo što mu se više prepuštamo.

Kukanje je jedan od tih kaosa. Nekad imam dojam da je skoro postao privilegirani oblik naših opisa stvarnosti. Kukamo o svemu. O vremenu i ljudima, navikama i običajima. Ljeti zbog vrućine, zimi zbog hladnoće. Kukamo i o samom kukanju.

Plotin i klesanje kipa

Plotin, antički filozof iz III st., skovao je izraz isklesati svoj kip. Njemu je kiparstvo bila umjetnost koja „oduzima“, nasuprot slikarstvu koje „dodaje“: naime, kip prethodno postoji kao grubi komad kamena i potrebno je suvišno oduzeti da bi se pojavio lik. Kazano drugačije, čovjek nije gotov. On je umjetnik, ali i materija koju umjetnik obrađuje. Čovjek stvara sebe samoga.

Evagrije i kukanje

Kršćanstvo je nastavilo sa ovom antičkom tradicijom oblikovanja sebstva. Ono ju je nazvalo askeza. Već spominjani Evagrije Pontski i njegov nauk o demonima kukanje je stavio u nadležnost demona potištenosti. Taj, pak, lukavo plete mrežu potištenosti postavljanjem pretjeranih zahtjeva i želja. Kad se životu postave pretjerane želje, čovjek se razočara i pada u tugu. Tuga sužava ljudsko srce, dok ga radost širi. Tipično je za tugu njezina navezanost na prošlo: tada je sve bilo lijepo i dobro. Pogled u prošlost čini nas slijepima za sadašnjost. Čovjek ne stavlja ispred sebe stvarnost, nego bježi i privid idealizirane prošlosti. Čim se sa sadašnjošću mora susresti, pozabaviti, zakopava se u tugu. I ništa ga ne može izmamiti van. Evagrije nadodaje: Tuga oslabljuje razbor i um. Sunčeva zraka ne može prodrijeti u dubinu vode, niti zraka svjetlosti može osvijetliti tmurno srce. Izlazak sunca čovjeku pričinja radost, dok žalosna duša pritom osjeća samo nelagodu.

Urediti misli i preoblikovati svoje viđenje svijeta

Ako je istinita tvrdnja da zlo manje prepoznajemo što mu se više prepuštamo, onda vrijedi i obratno: dobro dublje i jasnije spoznajemo što više to dobro spoznajemo i činimo.

Plotin i klesanje kipa bude nas u području spoznaje i misli, odmičući nas od nepomičnosti. Ponajprije nas uzbuđuju spoznajom i vjerom u slobodu volje, zahvaljujući kojoj nam je dana mogućnost da sebe –klesanjem suvišnog i nepotrebnog – promijenimo, popravimo, ostvarimo. Možemo se mijenjati!

Kako konkretno postići promjenu pokazuje Evagrije. U jadikovanju o teškom životu on ne tješi, nego zahtijeva da se čovjek osloni na Gospodina ponavljanjem retka iz psalma 37 koji glasi „Uzdaj se u Gospodina i čini dobro“. Taj redak izgoni samosažaljenje izvodeći čovjeka u djelovanje (čini dobro!) i povjerenje. Riječ je o stalnom ponavljanju i upućivanju sebe samog na nešto (bolje: Nešto) iznad ljudske dimenzije, na Riječ Božju.

Međutim, Božja Riječ ne obećaje uvijek smirenje. Može od nas zahtijevati tjeskobu i konflikt. O tome svjedoči jedan drugi redak iz psalma 77 koji glasi: „Duša moja neće da se utješi; pominjem Boga i uzdišem; razmišljam i trne duh moj“. Redak ne nudi rješenja za neugodna stanja, nego nagovara da se stanje izdrži, da se ne bježi od njega. Da se u njemu prepozna iskustvo Boga. Time da isto iskustvo vidim i prepoznam u psalmu, moja situacija gubi ono što budi nelagodu, tjeskobu i strah. Poznato prestaje biti tako opasno. A dok ga molim, osjećam se utkan u veliku zajednicu ljudi koji su imali slično iskustvo i, boreći se, održali su se.

Na kraju, vježbanjem-molitvom (mi kršćani ponekad i tako shvaćamo molitvu – kao vježbanje) preoblikuju se životu nametnute pretjerane želje. „Dopuštamo“ da u životu postoje i mračne strane. Ali one prestaju biti razlog kukanja, nego postaju (nužne) stepenice uspinjanja prema ljepoti ograničenog postojanja. Usred ograničenog postojanja.

 

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.