I? Uskrnuće se navjestilo i proslavilo? Nadam se da se ovaj blagdan kao i sam veliki tjedan proslavio više onim istinskim značenjem, nego li samim komercijalnim značajem, bojanjem pisanica, ukrasnim pilićima i zečićima, neumjerenošću u jelu i piću. Osobno sam i više nego zahvalana za mogućnost proslave ovog najvećeg kršćanskog blagdana u našem malom Šibeniku. Ma da sam ga proslavila i bilo gdje u kršćanskom kraju, ne bih se bunila. Bitno je da sam ga ponajprije dostojno i dostojanstveno u srcu doživjela i proslavila. Svejedno, ne mogu skriti radost pa i zapjevati: ‘Lipo li je, lipo li je’… biti svojoj kući i među dragim ljudima! Ali, sve ima svoju ‘cijenu’ žrtve i napora.
KUĆI DOĐI
Pa tako i moj put od mjesta polazišta do mjesta dolazišta, odnosno tzv. ‘tri dana jahanja’. No, sve se to u tren zaboravi kad se dođe doma. I kao što stara poslovica kaže: ‘svugdi pođi, al svojoj kući dođi’ i guštaj u svemu što ti Bog daruje. A, ja sam po običaju guštala u kratkim susretima s najmilijima, kako s roditeljima, bratom, sestrom, nećakinjama, tako i sa starim i novim prijateljima. Što idem starija i ozbiljnija shvaćam koliko je bitno zajedništvo i ljubav s osobama koje su u istom duhu. Bilo s mlađima od mene, bilo sa starijima. Ali, generacija je ipak generacija s kojom se nekako ipak najmanje družim. Svatko je na svojoj strani, sa svojim različitim načinom života i nepredvidivim životnim situacijama. Shvaćam da razlika u godinama uopće nije bitna ako se osobe razumiju i ako su na ‘istoj valnoj duljini’. Sve je potrebno za dobro duha, duše i tijela, pa čak i neozbiljnost koja nikog ne vrijeđa, a srcu radost daje. Ipak, koliko god da mi je i na radnom mjestu ugodno i ima šale i smijeha, ne može se usporediti kad se sve to odvija na materinjem jeziku. Sve je nekako ljepše i slađe, pa čak i koja nesuglasica i malena razmirica. I dok su naši sugrađani ispred zgrade Županije na uskršnjem doručku, ja pišem ovu kolumnu i cijeli program pratim preko otvorenog prozora… ‘Otvori draga prozor i slušaj naše note, o ljubavi ćemo pjevat la musica di notte’ upravo svira. Doduše, ima tona klapske pjesme, al nema slike jer hotel Jadran zaklanja mi vidik.
GRADSKI CENTAR
Svejedno, za mene je ipak prednost živjeti u centru grada. I izgleda da sam među rijetkima koja je imala priliku čuti i vidjeti malene čiope kako lete nad starim djelom grada. Kaže jedna draga mi osoba da je zabrinuta što ih već nema jer još nije imala priliku vidjeti ih i čuti u ovo doba godine kako već uobičajeno stižu u naše toplije krajeve. Ima ih, došle su, čula ih i vidjela i sad baš poput čiopa i lastavica mogu mirno otputovati natrag na jug Turske. Duh sam okrijepila, dušu osnažila, tijelo odmorila, a nepce šibenskim delicijama zadovoljila. Iznimno me obradovalo što je i moja kalelarga živnula, što se otvorilo nekoliko novih trgovina sa šarenim izlozima, kao i činjenica da je sve manje napuštenih i zatvorenih poslovnih prostora. Ne bih voljela da se svi ti novootvoreni prostori ubrzo (po lošem šibenskom običaju) i zatvore. Vjerujem da će do mog idućeg dolaska naš grad biti još življi, ljudi radosniji,a kamene ulice bijele i čiste, zlatnim suncem okupane. Svako dobro vam želim i veselite se malim stvarima koje život znače. Život je lip!
