Lijepa književnost

m-klaric-kolumna

Premda puževim koracima i naoko nevoljko, ljeto se ipak bliži, a s njim i jedna od povlastica u užurbanom vremenu u kojem većina nas živi i od kojeg pati – povlastica ležanja uz more ili u njemu, makar vikendom ili par sati poslije posla. Stoga sam odlučila nekoliko idućih kolumni posvetiti knjigama i pričama o njima, preporukama i savjetima što i kako iskopati u izobilju razne literature koja nam je danas na raspolaganju. Za početak, krenula bih s – počecima, literarnim prvijencima mladih autora čiji je put trnovit i dug, a njegov ishod, u ovakvim gospodarsko-političkim uvjetima, nipošto nije zajamčeno uspješan.

LET RUKU

Prošle sam godine imala čast predstaviti zbirku poezije ‘Let ruku’ mlade zagrebačke pjesnikinje Josipe Marenić. U njoj na prvi pogled nema previše filozofije, ili je barem ona ne zapliće u zakučaste izraze i teško odgonetljive oblike. Njezin je jezik jednostavan, izravan i bez okolišanja. Upravo me zato i privukla na čitanje te ponukala da je preporučim drugima, naročito onima koji zaziru od poezije smatrajući je nečitljivom i dosadnom. Josipinu zbirku ne samo da valja polagano čitati, nju treba iščitavati uvijek iznova, zbog ljepote metafora, raskoši situacija, a prije svega zbog iskrenih i pozitivnih poruka čitatelju, lekcija koje mu majčinski saopćava, kojima ga smiruje, tješi i ohrabruje. Radi se o svojevrsnim uputama za bolji život, o poetskom priručniku za uočavanje ljepote svijeta koji nas okružuje i kaže: ‘Leti, kao da ćeš umrijeti, znaš da je život jači… Leti i zaboravi da stojiš’. Josipa ne nudi rješenja za rukovanje problemima i nedaćama ili kakav drugi konkretan naputak, ona ih jednostavno identificira, iznosi na svjetlo dana, privlači pažnju na njih i ostavlja prostora čitateljevoj mašti da dalje o njima promišlja. Svijet kojeg opisuje u svojoj zbirci često je prekriven maskama. Taj motiv maske proizlazi ponajviše iz pjesnikinjine osjetljivosti i sposobnosti uočavanja dvoznačnosti stvari, iz mogućnosti da primijeti kako ljudi i situacije nerijetko imaju dva lica i kako je potrebno najprije identificirati masku, a potom je i ukloniti. Smisao tih maski i ono što je važno pritom upamtiti, što znače i čega se moramo čuvati, jasno je opisala u pjesmi ‘Najdraži lutkar’ koja zatvara zbirku: ‘Bitno je da negdje, između maske i zavjese, u ulici tvog srca, postoji tajno mjesto, bez glume’. Osim same pjesnikinje, u pjesmama je osjetno prisutna još jedna osoba, njen nijemi sugovornik, osoba koja je cijelo vrijeme uz nju, premda nijednom ne progovara. Očigledno je da se radi o voljenoj osobi koja je napaja energijom i nadahnućem. No, ono što tu vezu čini posebnom i presudnom, ono što pjesme o njoj uzdiže iznad banalnosti ljubavnih pjesama jest karakteristika koju je Josipa vrlo jednostavno i dosjetljivo opisala u pjesmi ‘Vrtlar’: ‘Ponekad, kad te netko brižljivo voli, pažljivo plijevi tvoj um od korova’. Josipa nam otkriva tzv. nevidljive istine, sitnice koje ne zamjećujemo, a koje su prisutne svugdje oko nas, čini vidljivim stvari koje inače ne vidimo. Slikovitom i pomalo duhovitom metaforom opisala je trenutak odrastanja kojeg smo vjerojatno svi doživjeli, ali ga možda nismo u tom trenutku takvim shvatili: ‘Službeno odrasla, jer samo odrasli ne uspijevaju nakon posla pogledati priču ekrana do kraja’.

AKTIVISTIČKA POEZIJA

Josipa Marenić već je dva puta uspješno sudjelovala na Festivalu aktivističke poezije ‘ArtAttack’ na kojem je 2010. godine nagrađena njena pjesma ‘Mnogo’ i koja se nalazi i u zbirci ‘Let ruku’, dok je 2011. nagrađena za pjesmu ‘Tri sekunde bez crne čokolade’. Njena pjesma ‘Mnogo’ tek je općenito gledano progovarala o problemu beskućništva koje je bilo tema festivala te godine. Ona je progovarala o pronalasku doma, sigurnosti, utjehe i utočišta u drugoj osobi. Pozitivna i puna nade odskakala je od ostalih pjesama s festivala koje najčešće nude pesimističnu obradu zadane teme. I u zbirci ‘Let ruku’ postoji jedno mjesto iz kojeg se jasno vidi želja i pozicija pjesnika koji bi htio svojom pjesmom potaknuti neku promjenu, učiniti nešto korisno, ali nije siguran da poezija posjeduje toliku snagu. Radi se o pjesmu ‘U autobusu’ u kojoj na jednom mjestu kaže: ‘Ali i sama ne znam može li pjesma iscijeliti tuđe i moje mrke poglede’. Uz bojazan da će zvučati banalno, činjenica jest da će u Josipinoj zbirci svatko pronaći nešto za sebe. Svaki čitatelj ponaosob pronaći će nešto što možda nije toliko upečatljivo svima, ali što će mu se osobno svidjeti, neki naoko skriveni stih s kojim će se moći povezati, poistovjetiti, neku malu tajnu koju će razotkriti – čitanjem

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.