Luda baba

Tema koja je pred nama tema je o kojoj razmišljam neko vrijeme. Naravno da se ne radi o mojoj babi. Anegdote slijede u nastavku. Možda je najbolje kronološki pristupiti zadatku. Počet ću od osnovne škole, jer se tog perioda dobro sjećam. Zbog Domovinskog rata koji je u tom periodu bio aktivan, osnovnu školu pohađala sam  u Šibeniku, a potom i u Zagrebu. U obje škole pamtim čistačice kao strah i trepet djece. Doduše, i domar je bio vrlo bitan u hijerarhijskoj organizaciji moje osnovne škole. Bila sam dijete, pa nisam znala zašto je to tako i zašto su oni uvijek nervozni i ljuti, ali shvatila sam kad sam malo odrasla.  U doba srednje škole koju sam pohađala u Zagrebu , strah su nam ulijevali  profesori, usudila bih se reći iz manje bitnih predmeta. Npr. tjelesni odgoj u srednjoj školi nitko baš ne shvaća ozbiljno, pa neprisutnost na satu poneke bi dovela i do popravnog ispita. Shvaćam da su i ti profesori studirali i da bi htjeli da ih netko shvaća ozbiljno i da cijene njihov predmet, ali to u praksi nije tako. Sjećam se cure koja je dijelila klupu sa mnom. Malo jača cura, nikad se nije bavila sportom, sve petice je imala, ali tjelesni odgoj, nije mogla dobiti više od, dovoljan! Na njoj se posebno ‘iživljavao’! I ta dvojčica kvarila joj je prosjek. Baš mi je bilo žao! Vjerujem da već naslućujete o čemu je riječ. Svi koji su studirali složit će se sa mnom, da su najproblematičnije osobe na svim fakultetima ipak  one ‘tete’ u referadi (Zagreb). Nikad nisam voljela kontakte s gospođama koje su se nazirale u  oblaku dima (tada se moglo pušiti), a bile su  okružene s bezbroj profesora koji im nabijaju komplekse samim svojim statusnim postojanjem. Odnosno, pate od kompleksa manje vrijednosti, pa se često iživljavaju na studentima, tj. na taj način pokazuju da su barem nad nekim superiorni. Čast izuzecima, kao i u svemu!

LIJEČENJE KOMPLEKSA

Slične primjere pronalazim i u svakodnevici. Kad sam dobila dijete imala sam sreću da ga liječi divna doktorica. Nažalost, niti tu nisam imala sreću do kraja. Medicinska sestra koja je, hvala Bogu, danas u mirovini, užasno je bila kivna na doktoricu koja je bila mlađa i uz to još doktorica!  Zbog takvog slučaja patili su pacijenti i to oni najmlađi. Znala je glasno gunđati na doktoricu i uvijek je bolje znala postaviti dijagnozu od osobe koja je godinama učila i završila medicinu. Uvijek sam se pitala da li to samo ja vidim. Na svu sreću, uspostavilo se, nisam bila jedina, dapače,  tako je većina razmišlja. Boje se, jer sutra će im opet trebati, pa bolje se poklopiti ušima!Još malo o ‘sestri’.  S obzirom da je sestra bila pred mirovinom ( još koju godinu) , bila je zaštičena kao lički medvjed, pa je doktorici jedino bilo preostalo trpiti i šutjeti , kao i nama svima. Opet sam imala sreću u nesreći. Danas imam profesionalnu i stručnu doktoricu obiteljske medicine. Svi ćete se složiti da osoba koja je odabrala toliko plemenito zanimanje mora biti i dobar čovjek. Ona je dio naših obitelji. Probajte pogoditi tko opet pravi problem? Naravno, medicinska sestra koja bi trebala biti sretna da u današnje vrijeme kad je na birou tristo i pedeset tisuća nezaposlenih, baš ona ta koja  ima priliku zaraditi svoju plaću. I ona je zaštićena! Ne daj Bože da dobije otkaz, jer je nesposobna voditi i upravljati ambulantom. Budite sigurni, ustali bi svi sindikati, pozivali na prosvjede,  postavljalo bi se pitanje kako je osoba u tim godinama i s tolikim stažom mogla završiti na ulici? A pita li se itko kako ona cijeli svoj vijek obnaša svoju dužnost? Tko kontrolira javni sektor, a pogotovo zdravstvo. Kako se može ustanoviti ili dokazati da ta osoba nije za rad s ljudima?  Da li nekome drugom treba pružiti priliku  koji bi možda bio i bolji ili bi barem cijenio posao koji radi? Opet kompleksi.

ZLOČESTO DRUŠTVO

Pa pobogu, zašto? Ispada kao da su svi ti ljudi koje sam spomenula htjeli biti doktori , profesori ili su htjeli imati neku titulu koja je cjenjenija u društvu, a nisu uspjeli , pa su onda ljubomorni na sve koji su to uspjeli. I zato postaju zli! Samo da ne zaboravim i novinare. Opet , čast izuzecima, ali i ta profesija krije mnoga isfrustrirana lica. Ne govorim o novinarima koji plasiraju u javnost istinite informacije , niti o afirmiranim novinarima koji časno rade svoj posao, već onima koji se kriju iza pera. A mediji su idealno tlo za takve. Društvo  u kojem živimo postalo je zločesto, ljubomorno i opasno. Da li je to zbog sveukupne neimaštine ili je to izišlo na vidjelo s neimaštinom, stvarno ne znam, ali znam da nije dobro. Znam da s ovim tekstom neću istjerati pravdu na čistac, ali možda sam vas uspjela potaknuti na razmišljanje ili na usporedne situacije vaših života. Nije, bitno, razgovarajte , družite se, jer izgleda da nam ništa drugo ne preostaje!

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.