Crno-bijeli svijet, režija Kulenović/Mirković

Eto, došli smo do kraja gromoglasno najavljivane hrvatske serije, nikad jače marketinški popraćnog proizvoda državne nam dalekovidnice. Serija je gotova, prošli četvrtak emitirana je zadnja epizoda, i, kad podvučem crtu, moram priznati da mi je žao što je sve to skupa gotovo, unatoč katastrofalnom početku na momente negledljivih prvih dvije- tri epizode.

Odmaha na početku scenaristi su htjeli reći puno, ama baš svaka rečenica bila je puna referenci na te, za mnoge predivne 80-te, toliko da se stekao dojam da ljudi nisu ni pričali o ničem drugom osim o Novom valu i nestašicama kave, deterđenata, Titu, Zvečki, Kavkazu... Ubijali su u pojam i loši kostimi, isforsirane frizure, bafe Voljena Kipčića u vojsci, koje su bile nezamislive u doba JNA, znam iz prve ruke.

Normalne priče nije ni bilo, a dojma sam i da se glumci nisu na početku nisu dobro snašli. I, nakon početnog šoka, serija je nekako skrenula u toplije vode, normalnije, ljudskije. Bilo je tu toplih ljubavnih priča, priča o odrastanju na zagrebačkim ulicama, isprepleteno s brojnim likovima iz tog vremena, koji, kako je serija išla dalje, nisu bili više u prvom planu, nego su tu služili kao kulisa za pričanje štorije o dvije zagrebačke obitelji. Kulminacija je bila zadnja epizoda, izvrsno režirana, pomalo neočekivano izvrsno se zaokružila se priča o svemu što smo gledali u tih 12 epizoda. I, naravno, ostavljeni su cliffhangeri, čisto da gledatelji zažele još.

Dakle, trapav i isforsiran početak, solidna sredina i izvrstan kraj serije. Nadajmo seda je to sve skupa dovoljno da Kulenović i Mirković dobiju zeleno svijetlo za nastavak. Nije malo milijun kuna po epizodi, ali napokon smo dobili jako dobar televizijski proizvod.

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.