Ova rečenica je tako dobra da sam je morala staviti u naslov. S jedne strane paše uz završetak školske godine koji su mnogi napaćeni roditelji teško dočekali i uživaju u zasluženom odmoru, a s druge strane radi se o poučku vezanom uz dalmatinsko podneblje, pravoj narodnoj poštapalici koja je naišla na široku primjenu, a nepravedno je zapostavljena u ostalom dijelu Hrvatske.
Prvi put kad je moj zakoniti ispalio prijetnju o kopanju kanala bilo je kad nam je najstariji sin krenuo u školu. Kako dotad nikad nisam čula takvu vrstu prijetnje podigla sam obrve i upitala: ‘Kakve sad kanale? Odakle kanali, a pričamo o matematici?’
Moje purgersko uho prvi put se, dakle, suočilo s takvom vrstom prijetnje koja je ovdje gotovo na razini folklora, maglovito se sjećam da su stariji znali prigovarati klincima da ni u smetlare neće moći ići, no pretpostavljam da je i ta prijetnja zamrla jer je dobiti posao u Čistoći postalo ravno dobitku na Lotu, a i plaće su bolje od profesorskih. U biti, kad bolje razmislim, baš s tim bi trebalo strašiti klince: ‘Ako ne počneš učiti, vozit ćeš isti auto kao tvoj profesor iz geografije i imati ćeš Nokiju staru deset godina!’ Ako to ne upali, ne znam što će.
BJESOMUČNO BUBANJE
Šalu na stranu, koliko god da mi na te i slične dalmatinske aforizme nakon sedam godina što živim ovdje frcaju suze od smijeha, mislim da ovakvim izjavama djeci šaljemo potpuno krivu poruku. Ne cijeni se znanje i vještina, već uvjetno rečeno ‘papir’ koji će ti omogućiti da jednom u budućnosti lagodno živiš. Naše školstvo, nažalost, ide u smjeru da cijeni i vrednuje ne znanje, već obrazovanje kao takvo, formalno. A obrazovanje se postiže nakon niza godina bjesomučnog bubanja tisuća i tisuća podataka koje će zaboraviti dok kažeš keks. Neće te podučiti kako da razmišljaš, neće razvijati deduktivne kognitivne procese koji će djecu u najboljem sherlockholmesovskom stilu natjerati da upregnu moždane vijuge i dođu do određenog zaključka. Ne… cilj je naučiti napamet što više podataka i skupiti što više bodova… Koji će im otprilike u životu trebati baš kao meni podatak o životnom ciklusu aljaške kolje (hm, da sam tu bolje upućena ne bi mi je hrvatski ugostitelji prodavali pod ‘bakalar na bijelo’… dakle argumentom proturječim sama sebi, ali, no, shvatili ste poantu).
Moment otriježnjenja za mene je bilo vanjsko vrednovanje obrazovnih postignuća učenika četvrtog razreda pod pokroviteljstvom Međunarodnog udruženja za vrednovanje obrazovnih postignuća. Vrednovanje je to znanja iz prirodoslovlja i matematike koje se provodi u 60 zemalja, a slučajno znam više o tome jer je odabran četvrti razred koji pohađa moj sin. Tako se roditelje informiralo o kakvom je vrednovanju riječ, dali smo svoj pristanak i dobili na uvid nekoliko zadataka kakvi će biti prisutni u testiranju. Moram priznati da sam se, promatrajući te zadatke, malo zamislila. Ta pitanja uopće nisu izgledala kao standardna pitanja kakva se postavljaju na testovima hrvatskih školaraca, od prvog osnovne pa sve do državne mature. Nije se tražilo da znate točan odgovor na neki najbesmisleniji detalj s dodatnom začkoljicom kao simbol kvalitete učenja i izvrsnosti, već upravo suprotno: iz predočenih podataka trebalo je izvući zaključak, upotrijebiti ponuđene podatke i ponuditi točan odgovor u smislu zajedničkog nazivnika (ne mislim pritom na matematiku), odrediti što je zajedničko ponuđenim pojmovima (gdje je trebalo razmišljati o funkciji pojmova), na isti način odrediti uljeza (dedukcijom, ne memoriranjem) i na kraju krajeva podatke ucrtati u grafikone (što je praktično, korisno i izrazito vizualno, no trebam li reći da se prosječni hrvatski desetogodišnjak s time uopće prvi puta susreće u drugom polugodištu četvrtog razreda kad uče kvadratnu mrežu).
Shvatila sam tada u kojoj se mjeri hrvatski obrazovni sustav razlikuje od drugih, koliko kaska za svijetom-današnjim svijetom kada na dlanu imamo sve moguće informacije koje uopće postoje, a ne znamo kako ih upotrijebiti, jer nas tome ne uče? Hrvatski obrazovni sustav glatko možemo premjestiti u austro-ugarsko doba i jedva da ćemo primijetiti razliku (sjetite se samo svjedodžbe Josipa Broza, vi moja generacijo koja zna sve o svinjskoj glavi koja se pojela i lošoj ocjeni iz hrvatskog i vjeronauka (zar?), pa je usporedite s današnjima i iako je proteklo puno Sutle (morala sam, oprostite)), neke stvari se kako se čini i nisu puno promijenile.
Ponekad mislim i nikako da smislim što se nalazi u glavama tvoraca nacionalnog kurikuluma, na kojoj planeti oni žive, žele li zaista djeci omrznuti želju za znanjem… i da, čitanjem? Zašto djeca sve manje čitaju? Odgovornost zasigurno leži i na katastrofalnom izboru lektire koji kao da u djece želi stvoriti trajnu i žestoku odbojnost prema pisanoj riječi? Dok sam se ove godine s mukom probijala kroz dosadnu kvazidječju umotvorinu zvanu Ljubičasti planet, da bih prvo ja, a onda i dijete shvatilo što je pjesnik htio reći, cijelo vrijeme mi je bilo na pameti s kojim ću zanimljivim knjigama popraviti štetu koja je učinjena. Par svezaka Tarzana Edgar Rice Burrougsa? Pokoji ubačeni Alan Ford, samo da počne uživati u knjizi?
Sva ta muka… a zašto? Da super napišu državnu maturu i željeni fakultet? I onda? Onda će dobiti papir s kojim se neće moći zaposliti i zahvaljujući našem nevjerojatno nepraktičnom obrazovnom sustavu i ništa konkretno ni neće znati raditi (osim ako se ne uhljebe u glomaznom državnom aparatu gdje ionako nitko ne zna raditi).
POUKA ZA DJECU
Koja je pouka koju šaljemo djeci kad ih strašimo kopanjem kanala i drugim ‘groznim’ poslovima? Nije li svaki posao pošten posao? Želimo li ih učiti da cijene rad ili ih usmjeriti da streme kako živjeti što lagodnije sa što manje rada? Zašto naši mladi ljudi koji odlaze iz Hrvatske trbuhom za kruhom u bijelom svijetu naglo shvate da je svaki posao – dobar posao, i da je jedino što se vrednuje-marljiv i pošten rad. Vode li se onom Kad si u Rimu…,ostaje misterij. Zašto ta pravila ne vrijede i kod nas? Sam Bog zna da su nam potrebni ljudi s vještinama koji hoće i žele raditi.
Jednom kad prestanemo zastrašivati djecu s kopanjem kanala i drugim grozotama ako ne budu imali pet i ako do osamnaeste pod tim pritiskom ne puknu kao kokice, možda ih naučimo pravom odgovoru: ‘Ako ću već kopati kanale, kopat ću najbolje kanale i za najbolju cijenu!’
Umjesto da ih učimo da slijede svoj san i brižljivo njegujemo te njihove dječje snove, mi im krešemo krila umjesto da im ih dajemo. Uspješno, vrlo uspješno ubijamo u njima svaku motivaciju i predanost, a sve u ime vrlo pogrešne filozofije kako je u životu uspjeh što manje raditi.
Zamislite samo da je jednom J.P. Morganu bio važan papir pa je radije svoje novce povjerio nekom inženjeru s Harvarda,a on ih je, ni manje ni više dao – Nikoli Tesli. Pa ja sad mogu pisati, a vi bome možete čitati u čemu griješimo u obrazovanju svoje djece. I to sve dok smo na zasluženom odmoru od njihovog školovanja.
