I ne uvedi nas u napast…

Tako, između ostalog, molimo u Očenašu. Čini mi se da je prikladna slika za opis napasti ona mozaika: kamenčić još nije mozaik, ali bez kamenčića nema mozaika. Kamenčiće treba stalno dodavati, da bi njihovo mnoštvo oblikovalo sliku. Tako pristupamo i opisu napasti: opisivat ćemo detalje (aspekte) od kojih je satkana i slagat ćemo ih jednog do drugog, da bi se tako pokazala šira slika. Polagano. Strpljivo. Eto Korizme.

Svakom zlu prethodi napast. Napasti su različite. Meni kao bivšem pušaču napast su nikotin i cigarete, dok mi alkohol ili kockanje uopće ne predstavljaju problem. Izgleda da napast ozbiljno uzima u obzir karakter onoga koji je kušan – svatko od nas podmitljiv je na sasvim određene napasti, dok nam napasti drugih ljudi izgledaju smiješnima i neshvatljivima. Napasti imaju istančan osjećaj za individualno; prilagodljive su karakteru onog koji je kušan! Stoga, upoznavati sebe preduvjet je poznavanja i svojih napasti.

DVIJE NESPOJIVE POTREBE

U napasti ili kušnji riječ je uvijek o tome da – istovremeno! – najmanje dvije nespojive potrebe žele odrediti naše djelovanje. Jedna je: ne činiti nepravdu (zlo), dobro djelovati i biti dobar. Druga je: bez obzira na dobro ili zlo, dohvatiti ono što se trenutno želi.

Da bi se uopće moglo govoriti o napasti, potrebno je prepoznati i priznati dobro. Čovjek može prepoznati dobro. Može dobro djelovati. Potreba dobro djelovati pokazuje se i prosijava u privučenosti određenim oblicima pomaganja, supatnje, zahvalnosti, poštenja koje vrijedi za neku osobu ili grupu. Dovoljno je prelistati novine i vidjet ćemo toliko dobrih primjera pomaganja. To je (jedan od!) naš prirodni nagon: prijateljstvo i ljubav prema bližnjem, potreba priznati ga. Ali i ono drugo: mržnja, prijevara, udarac. Ukratko: zlo. Povijest je natopljena primjerima u kojima se vidi ljudska nadarenost za zlo. I naše iskustvo svijeta, nas samih i drugih nije bez te inficiranosti zlom. Čovjek može zlo djelovati, biti zlo-činac.

Filozofi nazivaju našu vrstu ambivalntnom: u nama je sposobnost i za dobro i za zlo.

Životinje nisu u tom području dobra i zla: lav koji trga antilopu nije zao, i nećete ga pozvati na sud radi ubojstva.

Zavodljivost i podmitljivost kušnje postoji iz razloga što naša sklonost dobru nije prisiljavajući motiv.  Potreba izbjeći nepravdu nije moranje (prisila). Možemo je se odreći i to je svjedok naše slobode. Sloboda je preduvjet bez kojeg nema napastvovanja. Zajedničko svim napastima je element zablude, samoobmane i(li) laži. Ono što se prepozna kao nepravda, polako postane ‘neizbježno’, ‘nužno’ i zato se tolerira, ili se čak stavlja kao bolje. Obvezujuće dobro postane ‘nemoguće’, ili ‘traži previše snage’, ili je u zbilji denuncirano kao bezvrijedno. Svaka napast sadrži i mučnu sumnju u dobro dobra i u odbojnost i(li) nepotrebnost zla.

Najbolji opis gore rečenog daje nam knjiga Postanka u izvještaju o grijehu prvih ljudi, Adama i Eve (Post 3, 1-7). Maestralan tekst, sa cijelim nizom dubokih uvida u području ljudskosti.

U ovom procesu opravdavanja zla i denuncijacije dobra čovjek je pravi majstor: najdjelotvornije napasti su pod prividom dobra. Da, napast nije naivna ni glupa: zlo nam se nudi upakirano u dobru ambalažu, pomiješano sa dobrim motivima i razlozima.

SVAKODNEVNA ‘IZDANJA’  NAPASTI

Naviknuti smo napastima nazivati jasno prepoznate događaje poput pokreta nagona i(li) straha: kažemo da smo kušani ako smo osjetili želju drugome naškoditi, iskoristiti ga, smatrati ga pukim objektom seksualne želje…Ipak, postoji puno finijih izdanja napasti koja se mogu otkriti uz dugotrajnu pažnju, a koje je njemački psiholog i praktični vjernik A. Görres ovako opisao: ohola sklonost prosuđivati stvari bez točne i dostatne spoznaje; konformistički strah od ljudi; potreba za prihvaćanjem, koji nas odmiče od nepopularnih riječi ili djela; isprazan poriv za posebnošću; potreba za udobnošću koja guši našu maštu i traži da se odmaknemo od neodgodivih obveza svakodnevnice; ovisnost o kritici i neprijateljskom sudu, koji podižu vlastiti osjećaj vrijednosti time da vrijednost i trud drugog potcjenjuju.

Za zamisliti se, zar ne? Eto Korizme.

 

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.