I moj mali Šibenik je proslavio blagdan svog zaštitnika Sv. Mihovila. Ja sam taj dan prvi puta bila u turskom kinu pogledati film koji se, osim animiranog filma, taj dan prikazivao. Mogla sam film pratiti jer je prikazivanje jednako onom kao kod nas. Original engleski jezik i titl na turskom. Nakon odgledanog filma u kojem se kao ‘slučajno’ (još jedan od dokaza da slučajnosti nema) zaziva i Sv.Mihovila arkanđela, opet se uvjerim koliko je zlo postojeće i koliko nas okružuje. Uvijek se iznova u takvim jezovitim prikazima opsjednutih i od Zloga zaposjednutih sjetim i svih onih paranormalnih situacija koje sam proživjela i radeći na jahtama. Uvijek iznova se prisjetim i slanja ‘mayday-a’, slanja poziva kad se nalazite u pogibelji na moru i svih onih paranormalnih situacija koje su se odvijale na tom vijađu,ljudskom razumu nedostižne.
VJEČNA ZAHVALA
Nisu za ništa napisane molitve, oslikana umjetnička platna, izgrađene zavjetne kapelice onoj divnoj Stelli Maris tj. Kraljici mora, predivnoj Majci Boga živoga! I s razlogom je tako još od davnina i nikako nije izmišljotina. No, u tim molitvama, platnima i kapelicama nema senzacionalizma, kako to danas sve više prisutno biva i među samim vjernicima. To je čin zahvale Bogu i Bogorodici za sva ona spašavanja života na moru, kako od nevremena tako i od neprijatelja. To su one životne situacije za koje nemate opipljivog dokaza da vas je sam Bog po svojim anđelima i svetima spasio. To je vjera… Ne vidjeti, a doživjeti. Čini mi se da ni sami nismo svjesni koliko važnu ulogu u našim životima imaju anđeli i arkanđeli. Koliko god ljudi mislili da smo snažni i hrabri, uvijek postoji ‘onaj’ od čovjeka jači i od kojeg je jedino Bog jači. Svašta se na moru događa, kao i na samom brodu. Nije ugodno ni ukrcati se na jahtu za koju se zna ili se tek naknadno sazna da je osoba ili više njih izgubilo život na istoj. Jednako tako, nije ni ugodno naknadno saznati da neki članovi vaše posade ni plivati ne znaju.
ZLO I NAOPAKO
Nije ugodno dijeliti životne situacije 24 sata s osobama za koje znate da bi trebale biti izuzetno odgovorne, a svojim ponašanjem pokazuju da su neodgovorne jer piju ili bolje rečeno, opijaju se za radnog vremena. Ni u slobodno vrijeme nije opravdano piti, jer brod je specifičan ambijent, ali i uz opasku kapetana i dalje se opijaju, sve dok ih kapetan ne iskrca. I onda se pitate tko to (diljem svijeta) izdaje sve moguće certifitkate ili tzv. brevete kojima se potvrđuje sposobnost osobe za rad na brodu i moru, a bez da se testira makar zna li osoba plivati? Onaj tko ne zna plivati kako se uopće može ukrcati? Sve je dobro dok se zlo i naopkao ne desi, a uvijek se može desiti.
