Koliko je tanka linija između vijesti i senzacije, te koliko je u novinarstvu uopće potrebno istraživati neke nove teme, kad pljačka banke, prometna nesreća, nesređeni obiteljski odnosi i gole sise raznoraznih zapravo totalno nebitnih i netalentiranih pjevačica, glumica i starleta jedine privlače pažnju ogromnog broja čitatelja.
Na ta pitanja, ali na moralne nazore samih novinara, pokušao je dočarati film ‘Nightcrowler’, što bi se moglo prevesti kao nekakav ‘noćni ljigavac’, u kojem vrlo dobri Jake Gyllenhaal glumi novinara koji je svoje moralne skrupule već odavno izgubio. U stalnoj je potrazi za senzacijom, za odličnom fotografijom ili video snimkom s lica događaja, po cijelu noć je u autu, vozi se gradom, osluškuje policijske radio kanale, zanima ga samo krv. Baš ono što zanima i čitatelje.
I, kad shvati da se takve senzacije ne događaju baš svaku noć, a kad se i dogode, nemoguće je uvijek biti na licu mjesta, naš glavni junak odluči režirati svoje buduće novinarske senzacije. I to na vrlo okrutan način, kako sam već rekao, zanima ga samo krv.
Atmosfera filma je nekako otužna, siva, Gyllenhaal se i fizički transformirao u jednog pravog novinarskog ljigavca, koji ne bira načina kako doći do svojih pet minuta medijske slave. Zapravo, sam na neki način postaje glavni protagonist svojih novinskih priča. Jako zanimljiv film, pogotovo za ljude iz novinarske struke, koja je pod sve većim pritiskom senzacije.
Ima film i svojih mana, rupa u scenariju koje su i više nego li vidljive, ali svejedno mi se čini kao jedan od prvih pet filmova ne baš tako dobrim naslovima bogate 2014. godine.
