Obrnuta putanja uspjeha

Ima nečeg uznemirujuće istinitog u drevnoj uzrečici: ‘Nitko nije prorok u svom selu’.Biblijsko porijeklo ove poslovice potvrđuje činjenicu da je čak dvije tisuće godina od njena nastajanja ona i više nego suvremena.

Primjera individualaca, skupinaili projekata koji su potvrdu o vlastitoj vrijednosti najprije dobili u inozemstvu (ili bilo gdje dalje od rodne grude) da bi tek onda bili priznati kod kuće, ima napretek.Tu su 2 Cellos koje je lansirao youtube, a na turneju prvi poveo Elton, nebrojeni glumci i glumice, čak i Đubrivo, splitski bend čiji su članovi svojedobno upravo za Šibenski tjednikizjavili:’Split drži do svačijeg, osim do svog. Split je zapravo bio maćeha splitskim umjetnicima, i glazbenicima, i ostalim. Uvijek kažem da ima i drugih gradova i to onih koji me više poštuju’.

Da je to uistinu tako dodatno me podsjetio nedavni susret s filmskom ekipom iz francuske produkcijske kuće Ego Productions. Naime, troje mladih ljudi odlučilo je snimiti dokumentarni film o jednom od najvažnijih pjesnika protekloga stoljeća,a koji upravo ovoga ljeta obilježava stotu godišnjicu rođenja. Prikupljanje materijala i istraživanje biografskih podataka dovelo ih je u Šibenik gdje je taj pjesnik napisao svoje najvažnije djelo, poemu ‘Zapis o povratku u zavičaj’ koja se smatra himnom svih crnih ljudi svijeta.Taj najveći afrički pjesnik i borac za ravnopravnost među rasama Aimé Césaire 1935. godine posjetio je Šibenik, a nadahnuće za svoju poemu dobio je na plaži Martinska, čije ga je ime podsjećalo na rodni otok Martinik.

ŠIBENIK ZABORAVIO

Kada je 17. travnja 2008. godine u devedesetpetoj godini u gradu Fort de France na Martiniku Césaire umro, tadašnji francuski predsjednik Nicolas Sarkozy odao mu je počast nazvavši ga simbolom nade svih potlačenih naroda. Nadalje, francuski ga je parlament pozdravio minutom šutnje, a pariški gradonačelnik Bertrand Delanoë najavio da će Césaireovo ime nositi jedan pariški trg.Cijeli se svijet dostojanstvenim komemoracijama i izražavanjem poštovanja oprostio tada od velikog pjesnika i jednog od najvažnijih boraca za ljudska prava u povijesti čovječanstva. Cijeli svijet osim Šibenika, grada kojem je napisao svoje najveće i najvažnije djelo.

No, Césaire je, ma koliko poznat i priznat u svijetu, zaboravljen kako u Šibeniku tako i na svom rodnom Martiniku. Potvrdile su to autorice spomenutog filma ‘Retour au Cahier’ koje su obišle Martinik i razgovarale s tamošnjim stanovnicima te tako došle do poražavajućeg otkrića kakotamo za Césairea danas malo tko zna.Nekolicinu nas slično je saznanje gotovo sablaznulo i svakako natjeralo na razmišljanje prije gotovo dvije godine kada smo odlučili stati tome na kraj i, ako ništa drugo, ispričati Šibenčanima priču o pjesniku i poeziji koju je pisao nadahnut ovim krajolikom i njegovim ljudima, upoznati ih s postojanjem važne povijesne ličnosti i nastajanjem njegova rada. Srećom, tih nekoliko dana koliko su trajala predstavljanja i čitanja poezije, urodilo je plodom pa se, evo, snima i film i podiže spomen ploča Césaireovu šibenskom prijatelju i kolegi, znanstveniku Petru Guberini. Stvari se, makar puževim koracima, kreću nabolje.

TRNOVIT PUT

Po tom pitanju. Naime, nije stvar samo u Césaireui velikim zaboravljenim herojima iz prošlosti. Radi se tu i o našim suvremenicima, mladim ljudima, udrugama, volonterima, svim onima koji se svojski trude nešto postići i promijeniti, ali ih netko ili nešto u tome uporno sprječava ili im se, u najmanju ruku, ne pruža dovoljno pažnje i podrške.Isti sam pristup svojedobno osjetila i na vlastitoj koži. Pisanjem se bavim cijelo jedno desetljeće, završila sam studij književnosti u Zagrebu, proputovala Europu zahvaljujući poeziji i zbog poezije, no tek kad sam se vratila iz Brazila i kad je moj rad dobio stručnu potvrdu UNESCO-a, bez čije potvrde neka kulturna vrijednost danas očito nije to što jest, krenula su gostovanja i pozivi u Šibenik. Davno prije, kad sam uvidjela da je to itinerar današnjeg puta prema uspjehu, prihvatila sam ga takvim kakav jest i trudila se dati svoj maksimum pa makar bez podrške od doma. Bio je to put i trnovit i lijep, put kojega danas ne bih mijenjala, ali koji je isto tako mogao biti i drugačiji, lakši.

U pričama drugih ljudi, onih koji sad tek kreću na taj put svakako bi trebalo nešto promijeniti, dati im podršku, puhnuti vjetar u leđa pa da se osamostale, stvore čvrste temelje i ojačaju u svom gradu i tek onda krenu van u svijet, umjesto da se neprestano žalimo na tzv. odljev mozgova ne pokušavajući riješiti situaciju koga ga je stvorila. Rodni nas gradovi trebaju podići na noge i potapšati po ramenu, a ne očekivati ‘gotovi proizvod’ iz bijeloga svijeta.

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.