OD SRIDE DO SRIDE: Dragi nasilniče…

Uguglah jučer ‘mladenačko nasilje’ jer me baš zanimalo koja je stručna determinacija istog, pa kaže Google ovako: Mladenačko nasilje definira se kao ponašanje između dvoje ili više mladih ljudi s ciljem postizanja određene kontrole, moći i zastrašivanja drugog. Postoji nekoliko tipova nasilja, a fizičko je u posljednje vrijeme, nažalost, među mladima uzelo maha.

61… Šezdeset i jedan je broj obrađenih i prijavljenih kaznenih djela koja se svrstavaju pod kategoriju nasilja među mladima na području naše županije u razdoblju od 2013. do 30. rujna ove godine. Tako piše u statistici PU Šibensko-kninske, a ja gledam i ne vjerujem. Štoviše jer je riječ većinom o maloljetnicima pa do 21 godine. Pitanje koje mi se prvo nameće, a zaista ne želim generalizirati jest- gdje su njihovi roditelji? Lijepo je neki dan u anketi za naš portal rekao sugrađanin Šime Bilić: ‘U vrijeme kada su naši roditelj, bake, djedovi bili mladi, kazne su bile puno strože. I što se roditelja, ali i profesora u školi tiče. Danas svatko zove Plavi telefon, Hrabri telefon. Dobije jedan, roditelji dolaze profesorima u školu… Nije toga bilo prije. Točno se znalo kakav je red!’ Tako je, Šime. A naša realnost nikako više nije red. Ovo je jedan veliki, veliki nered koji mi kao društvo ne pospremamo, već uporno uzimamo metlu, nešto kao počistimo, a ostalo gurnemo pod tepih.

Sjećam se kao da je bilo jučer kad sam se prvi put našla u takvoj situaciji. Osmi razred. Prelazila sam zebru sa školskim prijateljem, a u tom trenutku ga je iz čista mira napala i udarila, svima u gradu dobro poznata ekipa, sastavljena od maloljetnika i punoljetnika koji u životu ne rade apsolutno ništa, a ponašaju se kao da su sve. U te tri-četiri sekunde koliko je to sve skupa trajalo, zaboljelo me srce toliko da me boli i sada kada o tome pišem, a ne mogu ni zamisliti koliko je to i fizički, a još više emocionalno zaboljelo mog prijatelja koji nije kukavica jer se ne želi tuči. Dapače, nasilnici su kukavice. Njihovo ponašanje prvi je dokaz ogromnog straha koji se u njima gomila. Straha u trenutku kada shvate da su-nitko i ništa. A itekako mogu biti puno, puno više od toga.

Dragi nasilniče… Kakva je to moć? Kakav je to osjećaj? Kakva je to kontrola ako je riječ o životu tvog vršnjaka? Ako je riječ o životima njegove obitelji? Ako je riječ o, na kraju krajeva, tvom vlastitom životu i životu tvoje obitelji?!

Pomisliš li u trenutku kada držiš nečiju sudbinu u svojim vlastitim rukama i dok nesporazume i probleme rješavaš guranjem, čupanjem i udarcima, da to nije vrijedno toga? Čuj mene, nesporazume. Ma kakav nesporazum? Kakve nesuglasice? Kakvi problemi? Kakve neriješene priče i nedovršene svađe iz Vodica?

Dragi nasilniče, treba tebi puno prije punoljetnosti dati da radiš, da plaćaš račune za struju i vodu, da sam sebi zaradiš za fakultet pa onda, ako se misliš na faksu samo zafrkavati, neka to bude sa stilom – na tvoj račun, a ne na račun tvojih roditelja koji vjerojatno rade za mizernu plaću i misle da moraju tebi sve priuštiti i dati. Misle da to znači biti roditelj. Oni tebe tako, dragi nasilniče, (ne)odgajaju.

No, vratimo se na pitanje ‘Pomisliš li…’  Okej, ne pomisliš jer si sebičan. Pomisliš li onda, u toj svojoj sebičnosti da i svoj vlastiti život tim činom mijenjaš iz temelja? Pa barem bi ti do tvog vlastitog života trebalo biti stalo. Ali izgleda da nije. Zašto? Jer se bojiš. Jer si tužan. Jer znaš da možeš bolje. Znaš da možeš više. Ali ovako si veća faca. Nisi, vjeruj mi. Kukavica si. Da nisi kukavica, ne bi dolazio u grupama s još ponekim nasilnikom i ne biste uvijek napadali one za koje znate da se tuči neće.

Neće ti svi ti tvoji adolescentski prijatelji koji te sada podupiru biti tu kad napokon jednom dođe dan da plaćaš račune. A daj Bože da ih platiš. Dragi nasilniče, kakav god da sad bio, znaj da ćeš kad tad doći u situaciju da ih plaćaš. Samo se nadam da ćeš na vrijeme shvatiti da možeš biti dobar čovjek i  da će onda ti računi biti ovi za struju i vodu. Pusti starije što govore. Nije to toliko skupo. Jer pravi računi koji te, ako ne shvatiš da je nasilnik najveća kukavica, čekaju jednog dana pred dragim Bogom. I bit će puno, puno veći.

– Imala sam slučajeva da su mladi delikventi dolazili iz obitelji u kojima je vladala sasvim normalna kućna atmosfera i odgoj, pa su opet bili nasilni. Često je teško reći zašto do takvog ponašanja dolazi, a meni kao osobi koja je dugo godina radila s takvim mladim ljudima, dan danas neke stvari nimalo nisu jasne i pitam se tko je kriv – kaže mi neki dan neformalno socijalna radnica Sineva i opet me natjera da se zapitam je li uopće sad važno tko je kriv? Možda se svi uvijek prekasno počinjemo pitati to pitanje. Da o nekim stvarima službe i roditelji misle i reagiraju na vrijeme, možda bi se ovakve tragedije i spriječile. Da ih i roditelji i službe kazne kako spada, možda  bi se spriječile i ove buduće.

U trenutku dok ovo pišem mladi Šibenčanin Jure Kulazo još uvijek ima ozbiljne posljedice zbog nasilnika koji se uskoro vraća. Dok ovo pišem, mladi student Luka iz Drniša s teškim i ozbiljnim ozljedama glave, zbog dvije kukavice, nalazi se u bolnici i to je, nažalost, prava istina i naše društveno ogledalo u koje se nitko više ne može od srama pogledati. Radije gledamo u Big Brother. Tako je jednostavnije.

Dragi nasilniče, filozof  Jean Paul Sartre je, proučavajući nasilje zaključio da je to svojevrsna obrana čovjeka nesigurnog u sebe i koristi samo onima koji ništa ne mogu izgubiti. A svi imamo nekoga ili nešto što ne želimo izgubiti, zar ne? Pa makar nešto što te, dragi nasilniče, tek čeka…Tek ti je 17, 18, 19, 20… Cijeli život može biti pred tobom. Ako ti to dozvoliš, naravno.

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.