OD SRIDE DO SRIDE: Ja sam Matea i, priznajem, pukla sam ko’ Simona

Pukla si ko’ Simona, kaže meni moj prijatelj. Zašto nekoga tko mi govori da sam pukla nazivam prijateljem? Zato što će ti samo pravi prijatelj reći da ti je lice prljavo. Zato što će ti samo pravi prijatelj u lice reći da si pukla ako tako stvarno misli. Kako ga ne voljeti, kad me inspirira? Ono što me pritom zamislilo je činjenica da se u narodu dosad govorilo ‘puka si ko’ kokica’, a sada je, kako vidim, aktualna Simona.

Skoro da nema Hrvata, gledao taj Gotovce svojevremeno ili ne, koji ne zna tko je i što je ta žena bila i koji barem jednom u životu nije osudio njeno ekstremno ponašanje.

Što je prošla, zna najbolje ona, a nažalost, “zahvaljujući” njihovoj emisiji (to su one emisije poput Big Brothera koje nitko ne gleda, ali svi znaju što se u kojoj epizodi dogodilo), znala je i cijela Hrvatska, stoga nema potrebe vraćati se u prošlost i nabrajati što je i tko je. Bila. Ono što mi najmanje ima smisla je činjenica da je nakon desetljeća takvog života koji smo svi masovno gledali i s istim žarom osuđivali, ta, nemoguće je ne primijetiti, prekrasna mlada žena i majka, konačno shvatila da je to sve, samo ne život i odlučila se obratiti nekom tko je neće osuđivati. Je li joj tada bilo lako naći takvu osobu među svima nama velikim pravednicima? Ne vjerujem. Je li bilo od životne važnosti za nju i njenu kćer? Je.

Taj Netko koga je pronašla bio je Bog. Našla je žena utjehu u Njemu, u vjeri, e pa šta? Kod Njega i u njegovom hramu potražila je odgovore i dobila onaj najbolji mogući koji je u toj agoniji mogla dobiti  – da izađe iz pakla i započne novi život. Bez droge. Nasilja. Mržnje. Orgija. Medija. Sada radi posao koji voli i od njega pristojno zarađuje. Toliko se okrenula Bogu da će mnogi reći kako je otišla iz jedne u potpuno drugu krajnost. I ja vjernica sam, iskreno, pomislila to više puta kad bih naletjela na neku njenu objavu. Bilo mi je to nekad jednostavno ‘too much’.

A onda sam neki dan malo promislila i shvatila da smo mi ljudi jedna velika krajnost. Jer u osuđivanju i upornom traženju nečeg negativnog i  fanatičnog u svemu što postoji i što je drugačije, nema nam ravnih, čovječe.

Nakon što smo svi osuđivali njen prošli život, sada masovno osuđujemo ovaj. Nakon što nam nije bio normalan onaj, sada nam nije normalan ovaj život. Onda nam je bila luda, sad nam je još luđa. Onda nam je bila sponzoruša kojoj je netko isprao mozak, sada nam je fanatik kojoj je vjera isprala mozak. Čitala sam dovoljno o fanatizmu, jasno mi je što taj pojam označava i nema potrebe da sad uopće objašnjavam razliku između ideja i vrijednosti kojima se sada vodi Simona i onih kojima se vode fanatici. Doduše, neka polazišta su možda ista, ali mi smo ti koji te iste ideje (ili kako ih već nazvati) usmjeravamo kako želimo, zar ne?

Zašto nam nikada ništa što je drugačije ne odgovara? Zašto oni koji ne vjeruju u Boga, nazivaju puknućem onoga tko vjeruje u Boga?  Zašto, isto tako, oni koji vjeruju, često ne smatraju dobrom osobom onoga koji ne vjeruje?

Zašto ono što nekoga čini sretnim, a pritom drugima ne čini NIŠTA loše, pa da nam je tko zna kako čudno, nazivamo krajnošću samo zato što to nešto nije naš ‘đir’? Zašto živimo od odobravanja? Zašto dopuštamo drugima da na našu svijest utječu kao da smo građevine koje nemaju svoj mozak i svoje mišljenje, a onda se rugamo s premijerom koji nas građevinama nazove?

Zašto je više lajkova (čitaj: odobravanja) ispod jednog mog statusa dobio sarkastični komentar o Simoni i Anti, a jedan komentar nitko posebno nije doživio. Zašto je taj isti status kojem je poanta meni tad bila sasvim logična, svatko shvatio onako kako želi? Jedni su odmah počeli o Bogu, jedni protiv Boga. Jedni o dobrim, drugi o lošim ljudima. Zašto su oni koji se sa mnom ne slažu, a ne vide da se ja zapravo s njima apsolutno slažem, samo me nisu razumijeli, ne libe to napisati javno, a s druge strane, oni koji odmah skuže i slažu se, to mi u takvim slučajevima uglavnom napišu u privatnoj poruci? Da nitko ne vidi. Da ih nitko ne osudi! Da ih netko slučajno ne proglasi fanatikom!

Zašto uporno kao papige govorimo o svećenicima koji voze skupe aute, doktorima i profesorima koji primaju mito, pod isti nazivnik stavljamo sve i svašta, pa čak i obične Facebook statuse? Simona u svakom slučaju, da je prešla na tko zna koju religiju, sada više nije ono što je bila. Sada je ne okupiraju ružne stvari. Sretna je. Nas ne dira. Nikoga ne osuđuje. Zar to nije najvažnije? Zašto je nama zato pukla?

Taj jedan komentar koji sam spomenula, koji je malo tko doživio, glasi ovako:

‘Dobra djela se događaju svakodnevno u tolikoj mjeri da mi to ne možemo niti pojmiti, a čine ih većinom ljudi za koje niste nikad čuli, niti ćete čuti. Zato jer su to LJudi, a ne ljudi.

Za te Ljude nema mjesta u svakodnevnom tisku i na portalima. Zato jer su oni manje bitni u odnosu na politiku, rat, seks, crnu kroniku, sisu, guzicu, Severinu, Rozgu, moralno pravo, lifestyle i slične stvari koje sačinjavaju dnevni tisak i naslovnice.

Proganja se svatko tko nije kao ‘ostali’. Ako spomene Boga kao nit vodilju u svom životu, odma je fanatik. Ako spomene Thompsona, onda je seljak. Ako je svećenik koji vozi BMW-a (a ima ih poprilično) onda je licemjer…

Sve osobe koje ljudi toliko vole omalovažavati i nabrajati u svojim gađenjima javnog života i osoba su ništa naspram svih normalnih i svakodnevnih ljudi i djela koje čine, a za koje nemamo pravo znati, jer svit se vrti po drugačijim pravilima.’

E, ovaj mi komentar daje odgovor na ova pitanja, s tim da bih sebi dopustila da malo izmijenim zadnju misao. Nije da nemamo pravo znati, nego ne znamo. Jer, često, priznajmo, i ne želimo znati. Na portalima masovno, a znam o čemu govorim, klikamo i otvaramo nebitne gluposti poput: ‘Evo što joj se dogodilo sedam dana nakon što je otvorila ovaj mail’, a ono što je dobro, plemenito i vrijedno, stavljamo u drugi plan. Po cijele dane igraju se glupi kvizovi poput ‘Saznaj koja te pjesma najbolje opisuje’, ‘Evo tko je na Facebooku tvoja zla sestra blizanka’ i tako unedogled.

Sve je to kul, ali tko brani svakome od nas biti medij? Barem danas kad svijetom upravljaju društvene mreže to nije teško. Svi sigurno znamo barem jednu osobu koja čini nešto dobro. Napiši to. Objavi to. Podijeli na prokleti Facebook. Ako možeš dijeliti kvizove i igrice, možeš i to.

Ovo je moje viđenje, naravno, a vama dajem za pravo da ovaj tekst i komentar našeg sugrađana doživite kako god znate i želite. Bilo bi mi drago pročitati vaš komentar i vaše mišljenje, pa makar se kosilo s mojim. Ali pokušajte jednom, barem jednom, bili vjernici ili ne, ne naći u tekstu i komentaru ništa negativno. Nađite u tom komentaru sebe. Ne zbog mene ili drugih. Zbog sebe.

Jer, mišljenja sam da danas svatko može biti vjernik, a malo tko dobar čovjek.  Drugo ime za Dobro u mojem je rječniku Ljubav. I oba pojma imaju s razlogom isto značenje na svim jezicima ovoga svijeta.

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.