Odreći se sebe

U korizmenim pobožnostima i vjerničkim razmišljanjima, a posebno sada u Velikom tjednu, često se susrećemo s Isusovim pozivom da se treba odreći samoga sebe, uzeti svoj križ i ići za njim. Kako razumjeti ove vrlo neugodne riječi za ljudsko uho? Ta, ako je i do čega čovjeku stalo u životu, to je da život sačuva, da stvori kvalitetu života, da stekne bogatstvo, moć i ugled. A Isus ovdje, evo, govori o odricanju od života, o dragovoljnom uzimanju križa i hodu za njim.

”Odreći se sebe”, ”izgubiti svoj život”, ”uzeti svoj križ”, sve su to paradoksi evanđelja. U njima se nalazi paradoks vjere koja traži povjerenje iznad, a često i protiv, ljudskih osjećaja i ljudskog poimanja što je za naš život dobro i kako se odnositi prema samome sebi. Križ je paradoks koji niječe život samo dotle dok ne otvorimo oči vjere.

Međutim, nama je često problem to što mi svakoga koji od nas traži neku žrtvu, odricanje od svoje volje, postupanje protivno našem poimanju i osjećanju, držimo kao svoga protivnika koji nas hoće ograničiti, uskratiti nam nešto od života. Tako nam se odnos prema Bogu svodi na nekakvo plesanje između udovoljavanja Bogu i zaštite autonomije na posjedovanje vlastitog života. Pokušavamo naći nekakvu ”zlatnu sredinu” između zahtjeva vjere i zahtjeva vlastite naravi, koje doživljavamo suprotstavljenima. Tako danas nije popularno biti ”veliki vjernik”, ”ići stalno u crkvu”, ”previše se moliti”… U našem mentalitetu se razumnim i poželjnim svećenikom drži onoga koji nije zahtjevan, koji je spreman popustiti, napraviti kompromis između zahtjeva vjere i ljudske nespremnosti na vlastito obraćenje. Tako se malo-pomalo čovjek pretvara u onoga koji Boga štuje onoliko koliko mora, odnosno koliko ga sam život na to prisili. Davat će Bogu sve drugo radije nego li sebe. Daje mu čast usnama, ali ne srcem. Daje mu novac, ali ne zahvalnost. Slavi ga običajima i simbolima, ali mu ne posvećuje svoje vrijeme. Više mu se obraća kao nekakav dužnik ili porezni obveznik kako bi dobio njegovu naklonost, jer ipak sami sebi nismo dostatni. Kad se međutim osjeti jakim, moćnim, čovjek daje sve manje od sebe Bogu, a zna prijeći u otvoreni sukob s njim.

Što znači zadobiti svoj život ili ga izgubiti? Kada čovjek stvarno ima sebe? Onda kad pošto-poto ustrajava na svojoj autonomiji i kad misli da će biti više čovjek što bude manje ovisan o bilo kome, pa i o samom Bogu? Je li čovjek zadovoljniji i ispunjeniji što više čuva svoj život samo za sebe, što je veća njegova babilonska kula, kojom hoće pokazati sebi i drugima svoju veličinu i autonomiju?

Htio ne htio, s takvim stavom čovjek nužno traži, i nalazi, nekog drugog ili nešto drugo kao nadomjestak Bogu. Duboko u sebi mi smo ipak ovisna bića, bića koja sama sebi nisu dovoljna i trebaju biti navezana, trebaju oslonac. Ako taj oslonac ne nađemo u pravome Bogu, onda njegovo mjesto redovito zauzimaju kojekakve ljudske kule. A takve su ipak samo ljudske, koliko god velike bile. I na kraju se uvijek pokažu kao loše investicije, jer nikako, baš nikako, ne mogu do kraja ispuniti onu težnju za božanskim visinama koju čovjek u sebi nosi.

Ta praznina je zapravo privilegirano mjesto susreta s Bogom. To je pustinja koju svatko u sebi nosi. To je slabost koju s Bogom pretvaramo u našu snagu. To je ovisnost koja postaje temelj naše slobode. To je križ, osuda i prokletstvo, koji postaju najveći izraz naše afirmacije.

Naprotiv, prihvatiti ovisnost, prihvatiti slabost, nesposobnost, i u toj svojoj ovisnosti krenuti za onim koji ju jedini može i hoće na pravi način upotrijebiti na naše dobro, a ne zloupotrijebiti, to je vjera. To znači ”imati život”.

”Ta što da čovjek dadne u zamjenu za život svoj?” upitao je jednom zgodim Isus. Sve! Za život u punini, koji nam samo Bog može osigurati, isplati se ostaviti sve, pa čak i samoga sebe.

 

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.