Pitanja za mamu, pitanja za tatu, pitanja za cijelo društvo

Već sam u više navrata na društvenim mrežama naišla na jedan zgodan grafički prikaz koji s lijeve strane prikazuje koja su najčešća pitanja koja djeca upućuju majkama, a s desne pak ona koja upućuju tatama. Tako lijevo vidimo da djeca pitaju mame najčešće pitanja: Ima li što za jesti? Mogu li izaći van? Gdje su mi hlače? Do koliko mogu ostati budan? Imaš deset kuna? Možeš mi pomoći oko matematike? Desna strana, međutim, nije tako ispunjena i na njoj je uočljivo pitanje svih pitanja: Tata, gdje je mama? Šalim se, naravno, i ta je šala nekako više nego prigodna jer ovaj tekst pišem slučajno baš na Majčin dan i, iako ćete ga čitati kad taj dan neće više biti aktualan, tema za promišljanje to svakako jest. Odgajaju li danas očevi i majke u jednakoj mjeri svoju djecu ili se ipak u današnje vrijeme od žena očekuje da s jedne strane budu ‘mogu sve što želim superžene’, no da ih s druge strane kod kuće ipak čeka i onaj svakodnevni dio koji se tiče vođenja kućanstva, kuhanja i brige oko djece?

Kroz dvadeseto stoljeće puno se govorilo o borbi za žensku ravnopravnost. Što je svakako odlično i potrebno i ne sviđa mi se ni najmanje pomisao na vremena kada žene nisu imale pravo glasa, kada nisu mogle posjedovati i upravljati imovinom i kada su općenito bile tretirane kao niža vrsta potrebna i stvorena manje-više u reproduktivne svrhe koje su opet imale služiti produljenju loze, obiteljskog imena i čuvanja imetka. Ne mogu se, međutim, oteti dojmu da se u žaru borbe danas odlazi u drugu krajnost, što na kraju, nažalost, opet rezultira nepovoljnom situacijom za žene gdje na koncu konca opet one gube i ispaštaju.

IZGUBLJENA BITKA

Svemu je po mom mišljenju kumovala riječ ‘jednakost’. Kada se krenulo u borbu za jednakost ušlo se u unaprijed izgubljenu bitku jer su muški i ženski spol na toliko razina, ne samo na onoj najočiglednijoj – biološkoj – toliko različiti da inzistirati na nekakvoj jednakosti kao idealu vrijednom borbe znači opterećivati ženu da se realizira ne samo u onome što ona jest, već i u onome što ona nije.

Ravnopravnost, to je riječ koja se traži. Imperativ modernog društva trebali bi biti apsolutna ravnopravnost spolova. To znači da bi žene trebale biti ravnopravne muškarcima ne samo po mrtvom slovu zakona nego i po svim društvenim implikacijama koje iz današnjeg načina života proizlaze. Očekivati da će žena, nježnija, slabija, emotivnija, sklona analizi prije djelovanja moći biti jednaka spolu koji je od nje prije svega fizički jači, hormonalno uvjetovan na sasvim drugačije reakcije i način djelovanja – da će ona, dakle, biti jednaka muškarcu, vrlo je nepošteno i opterećujuće prema samoj ženi. To je rezultiralo prije svega umornim i opterećenim ženama. Žene su, zaista, dobile mogućnost da rade jednako kao i muškarci no od njih se – čast iznimkama, no generalno je još uvijek tako – još uvijek očekuje da drže tri ugla kuće, što znači da kuhanje, pospremanje i briga oko podizanja djece još uvijek padaju na (ne)jaka ženska leđa. Što imamo na kraju dana? Ženu, majku, kraljicu? Ne bih rekla. Prije ženu iz koje je iscijeđena i zadnja kap životne energije. I ne bih, također, rekla da su to imale na umu pionirke sufražetkinje koje su ustale u borbu za ženska prava.

Jednostavno, nije pošteno prema ženi tražiti od nje da u radno vrijeme bude kao muškarac (nažalost i bolja) a da u ostatku dana funkcionira kao ‘prava’ žena. Sjećate se one standardne ‘mama kuha ručak, tata čita novine’ priče iz dječjih udžbenika? Mislim da su i slika i rečenica u međuvremenu izbačene, ali stvarnost je u biti ostala ista. Multitasking kraljice, međutim, pucaju po šavovima.

U redu, detektiran je problem, no što je onda rješenje?

RESETIRANJE VRIJEDNOSTI

Mislim da je ovim našim društvenim vrijednostima ponovno potrebno resetiranje. Društvo, ali i same žene bi trebali spoznati da što više žene odmiču od svoje izvorne biti da su problemi veći i izraženiji. Prevedeno na jezik svakodnevnice, to ne znači da žena treba biti ili karijeristica ili kućanica koja odgaja djecu. Žena treba raditi ono što je prije svega ispunjava i što joj čini dobro, a u svemu tome je nužna podrška društva. Dodatni problem je i u današnjem društvu, bespoštednom kapitalizmu današnjice koji je neprekidna borba i koji dehumanizira svakog čovjeka. Nerealno je očekivati da će takav sustav vrijednosti koji isključivo priznaje profit štititi ženu koja je trudna ili je rodila, ili da će pak imati razumijevanja uslijed bolesti djeteta ili će nuditi skraćeno radno vrijeme.

Širim problem dodatno jer ga je nemoguće drugačije sagledati. Kulminacija se događa kada i država podilazi takvom modelu dekonstrukcije ljudskosti, rastakanja pojedinca i obitelji kao dežurnih ‘smetala’ novovjekovnom bogu – krupnom kapitalu. Kada se to desi, a vidimo da je to, nažalost, naša svakodnevnica, onda ne da nema više govora o nekakvim ženskim pravima nego o ljudskim pravima općenito, prije svega o pravu i potrebi da ljudi žive kao – ljudi.

Ne znam da li je to više uopće moguće, no postoje ipak države koje se trude koliko toliko zakonima i kontrolom njihovog provođenja štititi čovjeka, ženu, dijete, obitelj. Mislim da je to definitivno smjer kojim bi valjalo težiti i hrvatsko društvo. Zasad smo samo licemjerni, prividno država nekakvih tradicionalnih vrijednosti koja bez pardona iskorištava trudnice, mlade majke, iskorištava ljude nedjeljom, ne plaća prekovremene sate, ma kakve prekovremene sate, sretni smo i ako dobijemo plaću. Busamo se nekakvim svojim vrijednostima koje su deklarativno takve sve dok ne počnu dirati u nekakve druge, znamo kakve, ‘svetinje’.

Svima nam je potrebno da se naše žene osjećaju kao žene svakog dana, a ne samo na Majčin dan, Dan žena ili Valentinovo. Potrebno nam je novo vrednovanje našeg društva koje je dopustilo da nam bude ovako kako nam jest. Na kraju dana krivi smo ipak mi. Političari žele ponovno biti izabrani i htjeli ne htjeli oni moraju osluškivati što im govori narod. Sve dok ženi neće biti dopušteno da bude žena, muškarcu da bude ono što on jest, djetetu da raste u obitelji koja se zaslužuje tako zvati, nema govora o društvu koje zaslužuje epitete ‘moderno’ i ‘napredno’, prije o lošoj i neuspjeloj imitaciji.

Odgovornost je, priznali to mi sebi ili ne, ipak na nama samima.

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.