Ploviti se mora

‘Navigare necesse est’ tj. ploviti se mora! Uskoro odlazim ali na samo tjedan dana. Ide mi se, ali i ne ide mi se. Teško za razumijeti jer sam se taman nakon duga 4 mjeseca zimskog sna grada baš sada navikla ovaj ‘slow motion’ stil života. Iskreno, ovaj put baš mi se teško rastati od grada i ljudi. Tko bi rekao da će meni malenom biću izrazito nemirnog duha u premirnom gradu moći biti lijepo? Čuda se događaju! Samu sebe iznenađujem ovom izjavom. Koliko god mi mislili da sami sebe dobro poznajemo, čini mi se da se itekako varamo. A do prije tek koji tjedan sam ‘cvrkutala’ kako jedva čekam otići odavde. Možda je ovo neka naznaka da bi se taj moj nemirini duh ipak trebao primiriti i da bi bilo krajnje vrijeme ‘usidriti se’ u rodnom gradu ili negdje drugdje. Da, ali tek u neko nadolazeće daljnje vrijeme jer još uvijek se prepoznajem u riječima pjesme ‘… ja sam skitnica ne drži me mjesto, ja sam skitnica bježi mi se često, jer ja sam skitnica daljine me vuku, više volim vjetar nego mirnu luku’.

RAZLOZI ZA RADOST

Zašto skićemo, zašto bježimo? Nisam ja jedina koja luta, ali samu sebe često pitam zbog čega ili od koga bježimo iz našeg malog Šibenika u veliki svijet? Pitanja su to o kojima bi se, vjerujem, moglo danima raspravljati, a i konkretnih odgovora ne bi nedostajalo. Što je to što me tjera iz ovog grada, a vuče me vanka? Osjećam se podvojeno sama u sebi… ‘Sad bih ostala, sad bih otišla’. I opet prevagne ono ‘ploviti se mora.’

Sretna sam što sam u zadnje vrijeme učvrstila prijateljske odnose s postojećim prijateljima te upoznala neke nove drage ljude, kako one obične tako i one pomalo neobične. Upoznah i g. Miscolettia i njegovo veselo društvo. Uvidjela sam da uz svakodnevne različite probleme, ljudi u Šibeniku ipak imaju razloge za radovati se i biti zahvalni za dar života, pa makar i ogroman križ na leđima vukli. Tu sam pronašla svoje novo omiljeno mjesto za ispijanje one prve jutarnje doze kofeina kao i za popodneva druženja u hladnim danima. Uokolo imam stare utvrde i tvrđave grada do kojih rado prošetam i nadišem se svježeg i još uvijek čistog zraka, a očima dajem odmora gledajući u plavetnilo neba i mora. Nemirni duh smirim u praznoj crkvici. Nedjelje na ručku kod novopečenih poznanika, a osjećaj kao da se poznamo godinama. Neprocjenjivo! Tu su i igre s nećakinjama, druženje sa sestrom i bratom, te najboljim prijateljima – roditeljima. Netko će pomisliti: ‘Pa šta, neš` ti toga ima svugdi’. E, pa meni toga na moru i na brodu nema. Za mene vrijedi ona g. Arsena Dedića: ‘ko ovo more platit`, ovo nema cine…’ Prije nego sam se iskrcala prošle godine, bila sam gotovo 3 mjeseca bez slobodnog dana jer vlasnici su se uselili na jahtu i nikako s nje nisu silazili, pa tako ni ja. Ne znamo mi mnogo toga cijeniti, tj. cijenimo ‘to nešto’ sve dok bez toga ne ostanemo.

PREKO MORA…

Takva sam i sama! Čim nogom zakoračim u zrakoplov ili stupim na pasarelu broda znam da svjesno ostavljam Šibenik i sve drage ljude iza leđa. Ne smijem se okretati natrag jer taj pogled zaboli. Tada krećem hrabro naprijed pitajući se kako sad biti pametna i donjeti mudru odluku? Biti u Šibeniku i živjeti od ‘arije’, što je nemoguća misija, ili imati tek nekakva skromna očekivanja i sanjariti da bih svoje sidro mogla baciti baš u svom rodnom gradu? U ovoj situaciji u kojoj se Šibenik nalazi moj san ostaje ipak samo san. ‘Ploviti se mora, preko sinjeg mora!’

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.