Posljednje stvari

Kad mladi čovjek započne studij, zamišlja sebe sa diplomom u ruci. Taj mu zamišljaj pomaže i motivira ga da izdrži dug i naporan put studiranja. Moći meditirati finale (zamišljeni, budući cilj) inspirira i nadahnjuje, daje snagu. Treba se uvježbati stalno ga imati pred očima.

S druge strane, zamišljeni, budući cilj već je i sada (u sadašnjosti) nekako skriveno prisutan. Student se već bavi svojim budućim zanimanjem – izučava ga, polako ga upoznaje i usvaja. Postupno se oblikuje njime. Već „kuša neki predokus“ onoga što ga očekuje, za što se sprema.

Svakodnevni život sili da se gleda unaprijed. Razlog gledanja unaprijed – zanimljivo – jest razumijevanje i oblikovanje sadašnjosti kao već prisutne željene budućnosti.

Evanđelje IV korizmene nedjelje donijelo nam je završni dio noćnog razgovora Isusa i Nikodema koji u središtu nosi temu spasenja: Bog je tako ljubio svijet – veli evanđeoski tekst – da je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u Njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. (Iv 3, 16). Ponudi spasenja u Isusu Kristu – koji je samopripoćenje Božje ljubavi za pali svijet- pridružuje se tematika suda: slobodni čovjek može odbiti Božju ponudu spasenja u Isusu.

Govori se o budućim stvarima: o vječnom životu i Božjem sudu. Kršćanska tradicija naziva te stvarnosti posljednjim stvarima: smrt, sud, pakao ili raj. Ovdje ih promatramo kao aspekte osobne, pojedinačne sudbine svakog od nas.

O čemu je riječ kad se govori o „posljednjim stvarima“? O nekoj reportaži o događajima koji dolaze kasnije, i ne zna se baš sa sigurnošću dolaze li ili ne? Kršćani tako ne shvaćaju nauk o posljednjim stvarima. Naprotiv. Iako je riječ o „budućem“, pogled u to „buduće“ ima za cilj da čovjek vjernički razumije svoju sadašnjost.

Pojasnit ćemo to primjeru pakla. Postoji li pakao kao sumporna vatra koja stalno gori i u kojoj groteskni likovi demona muče –in aeternum!- grješne duše? Ili je to fino razrađena strategija plašenja? Bez da ulazimo u povijest i prošlost nastanka takvog pojma pakla, najbolje je ostati u sadašnjosti: susret u današnjici s nekim groznim mjestom mučenja i patnje –a ima posvuda- otvaraju u nama ispravnu perspektivu pogleda: ljudski je život ugrožen stalnom mogućnošću (vječne) propasti koja se sastoji od činjenice da je čovjek slobodan, i kao takav slobodno raspolaže sobom. Pakao (i raj) je mogućnost ljudske slobode: čovjek se može trajno uskratiti Bogu! Može promašiti bitno u životu. Može ne uspjeti. Može biti zao i učiniti zlo drugom. Karmelićanka i filozofkinja Edith Stein (ubijena 1942. u „modernom paklu 20. stoljeća, konc-loguru Auschwitz) napisala je: „Na duši je da odluči o samoj sebi. Veliki misterij slobode naše osobe jest da se sam Bog zaustavlja ispred te slobode“.

Sada se već događa budućnost. Sada se definira (budući) sud, jer sebe stvaramo u vremenu i to ćemo – sebe stvorene od slobodnih odluka u vremenu – donijeti pred lice velikog Boga u trenutku kad za nas prestane vrijeme kao prostor slobodne odluke. Kad nastupi konačnost, gotovost. Kad zlo koje smo učinili više ne možemo popraviti, niti dobro pokvariti. Smrt.

Sada se događa Isusov poziv; u našoj sadašnjoj slobodi krije se i već dijelom ostvaruje pakao i raj; taj sada življeni život u odlukama donijet ćemo jednom pred lice Boga da doživi sud.

 

Ove misli nisu samo informacije; one žele (i trebaju) postati konkretni stav, stil koji angažira cijelo naše postojanje. Žele se pretočiti u svakodnevnu pozornost: pozornost je usredotočenost na sadašnji trenutak. Živjeti ga kao da je prvi i posljednji. Trenutak posjedujemo. Sada, u ovom trenutku, možeš ispravno djelovati prema sebi i prema drugima, ne gledajući na jučer ni na sutra, što su ti učinili ili nisu učinili, ili što će ti učiniti ili neće učiniti. Jučer i sutra ne posjeduješ drugačije nego kroz sada. Sada, u molitvi, možeš biti u Božjoj blizini. Sada, u euharistiji, možeš primiti samog Boga. Sada, u ovom vremenu, možeš uvježbavati da ove istine postanu i na razini tvojih misli uvijek prisutno svjetlo koje rasvjetljuje, poput navike, tamu života.

Time živiš svetost sadašnjeg trenutka, jedinstvenog i neponovljivog. Time uspijevaš ovladati tim malenim trenutkom (jer je mali trenutak u svojoj uskoći lakši za ovladat!), ispuniti ga dobrim i Božjom prisutnošću, i već ovdje, sada, kušati Božju prisutnost kao vječnost koja te očekuje.

Eto korizme.

 

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.