Sjedimo na autobusnom kolodvoru u Skoplju, u vrlo rano jutro, tik pred zoru, dok još nema nikoga osim nas i noćnih čuvara, polako ispijamo kavu i povremeno razgovaramo, osvrćemo se, gledamo na sat, čekamo povoljno vrijeme za odlazak u hostel… Nakon mjesec dana na putu stvorili smo brojne navike, usavršili određene rituale i jako je teško predočiti kakav će biti povratak. Ako povratka ikada bude. Naime, vraćanjem doma ne osjećamo nužno da putovanje uopće završava, dapače…
STAPANJE S CESTOM
Ima već nekoliko godina otkako mi je postalo sasvim normalno biti na cesti, spavati po različitim hostelima, kod prijatelja koje dugo nisam vidjela, pod zvijezdama, po vlakovima, po autobusima, po jeftinim hotelima, bilo gdje. Osjećam život kao neprekidno putovanje s vraćanjem doma na jako malo vremena, samo kako bih oprala ili promijenila odjeću, kako bi na brzinu vidjela obitelj, na svega dan ili dva.Želja za putovanjem očituje se kao mučnina, kao neizdrživi poriv za kretanjem. Znam da ću odmah po povratku postati nemirna. Istu sam stvar primijetila i kod suputnika koji se već nakon nekoliko dana u jednom gradu počinjao meškoljiti u želji da što prije uskočimo u neki vlak i otputujemo do drugog nepoznatog mjesta. Valjda je to tako s tim vlakovima, s tim predivnim osjećajem ritmičkog otkucaja tračnica koje počinješ osjećati kao otkucaje vlastitog srca pa pokušavaš uskladiti njihov ritam, i kako se udaranje tračnica ubrzava, ubrzavaju se i otkucaji tvoga srca. A jednom kad se negdje zaustaviš, nedostaje ti taj osjećaj otkucavanja koje znači pokretanje… Nakon par dana u Skoplju, čekala su nas još svega dva grada koja smo planirali posjetiti na kraju naše turneje po jugoistočnoj Europi tijekom koje smo u svega mjesec dana uspjeli posjetiti Mađarsku, Rumunjsku, Grčku, Tursku, Albaniju, Makedoniju… Putujući natrag preko Crne Gore, istovremeno sam osjećala da je to kraj putovanja, ali nisam htjela razmišljati o tome na taj način da ne bih umanjila vrijednost mjesta koja su bila pred nama. Međutim, bilo je teško ne osjećati tu rutu kao veliku završnicu puta najveći dio kojeg smo tad već prevalili.Postali smo jedno s cestom, posve se navikli na ono na što se od početka trebalo navići kako bismo mogli nesmetano uživati u putovanju – naviknuti se na neočekivane zimske uvjete, nepoznate ulice koje nisu ucrtane na kartama, hranu začinjenu više nego smo naviknuli. I premda nas je oboje već polako hvatao umor koji se nije mogao izliječiti snom već samo odlaskom doma, nismo htjeli priznati da je dobro da se vraćamo jer i sami nismo bili posve sigurni u to.Ono što me je najviše mučilo bio je strah od okoline kojoj smo se vraćali, njena nevjerojatna moć da te usiše i zadrži u sebi poput velikog vrtloga iz kojeg će se s vremenom biti sve teže izvući. Činilo mi se kao da oni nikada neće shvatiti što smo proživjeli, nikad im neću moći opisati kako divne su bile boje onog poslijepodneva u Kapadokiji kad smo sjedili na vrhu jedne od pješčanih stijena i jeli skromne sendviče od sira. Nikada nikom neću uspjeti opisati kako ugodno je bilo osjetiti strujanje vode kroz nožne prste dok smo gazili kroz toplu vodu na Pamukkalama. Nikada nikom, možda čak ni suputniku koji je sve to doživio sa mnom, neću moći opisati bliskost koju sam osjećala onda kad smo se popeli do Meryemane. Kad oko mene ne bude nijedne stvari od svih tih stvari koje su obilježile ovo putovanje, kad ne bude ni mog ruksaka, ni prljave, rasparane odjeće koju već predugo nosim, kad ne bude ni lončića ni kuhala ni švicarskog nožića koji spašava u nebrojenim situacijama, kad sve te stvari zamijene stvari poznate i stare, iskalit ću svoju frustriranost povratkom na ljudima koji su me dočekali nasmijani i koji su sve te stvari čuvali za mene da bi me dočekale poznate uvjereni da je njihova prepoznatljivost ono što mi je nedostajalo.
PRIMIJENITI NAUČENO
Istina je da ja ne želim prestati s ritualima koje na putu svakodnevno obavljamo, preranim ustajanjima da bismo temeljito istražili nepoznate predjele, pranjem zubi u vlaku ili na kolodvoru, prostiranjem vreće za spavanje na nezamislivim mjestima, pranjem prljavih čarapa čim se za to ukaže prilika… Ne želim se odreći navika koje smo stekli i ne bih da zaboravimo ijednu od stvari koje smo naučili, a to je najveća od opasnosti koje nam prijete… Vraćali smo se doma i šutjeli putom, a ja sam se pitala kako ću se osjećati kad budem stara i prisjećala se svega toga.
