Rad očovječuje, a nerad raščovječuje

Isus se u svom govoru rado koristi slikama i usporedbama iz našeg iskustva, koje dobro razumijemo, kako bismo što bolje razumjeli stvarnost koja nadilazi naše iskustvo. Njima nam želi predočiti Boga i njegov odnos prema nama te nas istovremeno poučiti stavu koji mi trebamo zauzimati prema njemu i njegovoj ponudi života.

Kroz nekoliko prispodoba, koje smo čitali u misama zadnjih nedjelja, on koristi sliku vinograda i rada u njemu. U ove jesenske dane ta nam je slika posebno bliska. U tim prispodobama Bog, u liku gospodara vinograda, poziva nas ljude na rad u svoj vinograd koji će na kraju biti nagrađen. U jednoj prispodobi su to besposleni radnici na trgu, u drugoj njegova dva sina, dok su to u trećoj najamnici kojima je cijeli vinograd povjeren. Vinograd je slika svijeta u kojem živimo, slika našeg života sa svim njegovim sadržajem. Bog je čovjeku povjerio život te ga pozvao da ga u slobodi prihvati i živi u skladu s njegovom  voljom. A ona je konačno spasenje čovjeka i život u nebeskom zajedništvu s Bogom.

DAR I POZIV

Život je istovremeno čovjeku dar i poziv. To je bitna poruka ovih prispodoba. Čovjek ima mogućnost odazvati se ili ne, odnosno živjeti ga po Božjim zakonima (pobožno) ili bez Boga (bezbožno). U jednoj od tih prispodoba gospodar kroz cijeli dan odlazi na trg pozivati radnike. Na kraju daje punu plaću svima, jednako onima koji su radili tek zadnju uru kao onima koji su ‘podnosili svu tegobu dana i žegu’. Ovi potonji su negodovali držeći da su oštećeni. Slika je to Božje pravednosti koja se ispunjava u ljubavi. To hoće reći da je Bogu toliko stalo do obraćenja svakog čovjeka da mu za to nikad ne uskraćuje šansu. Isus je to najizravnije potvrdio na križu kada je raskajanom razbojniku s desne strane obećao da će već taj dan biti s njim u raju.

Ove slike nam najprije predstavljaju Boga koji čovjeku prilazi kao Otac pun očinske ljubavi i milosrđa. Njegovo očinstvo jest njegov dar nama. Samim tim je to i poziv. Na nj se odgovara sinovstvom, pristajanjem na odnos oca i sina. U ovim prispodobama  to znači odazvati se na rad u očev vinograd. Rad u vinogradu jest slika uredna i smislena života. Nasuprot tomu je lijenost i nerad kao oznaka neuredna i besciljna života. Sinovski odnos uključuje odanost ocu, zahvalnost za ljubav i skrb. Spremnost da se sami uključimo u rad oko svog postojanja i svoje budućnosti najbolje očituje našu zahvalnost ocu. Sinu treba biti čast da može sam doprinositi kvaliteti vlastitoj života i života svih onih s kojima živi. Vjerujem da svi dobro pamtimo trenutke dubokog ponosa, kada smo prvi puta uz oca, ili kći uz majku, učinili nešto korisno.

Bog nas na život zajedništva sa sobom ne poziva radi sebe, nego radi nas i našeg spasenja. On tu nema nikakve druge računice osim očinske ljubavi. Ne trebamo mi njemu nego on treba nama, on i njegov vinograd. Raditi u Božjem vinogradu, biti Božji suradnik, to je samo po sebi dar koji nema cijene. Život s Bogom, koji podrazumijeva stvaralački rad i zajedništvo s drugima, svrha je čovjekova života i sam u sebi nosi nagradu: zajedništvo s Bogom i u Bogu s braćom ljudima. Izvan Božjeg vinograda mi smo izgubljeni, osuđeni na besadržajno besposličarenje daleko od života koji zadovoljava naše duboke potrebe. Naš život ima smisla samo kad se odvija po Božjem providonosnom planu kojeg mi trebamo prepoznati kao poziv i na nj se odazvati. Bog nas poziva k sebi radi nas i radi našeg dobra, radi toga što nas želi već ovdje na zemlji očuvati od života beznađa i lutanja te nas obdariti svojim zajedništvom koje čovjekov život ispunja blagoslovom i uzdiže do svetosti. Ako tako gledamo na naše služenje Bogu, onda ćemo shvatiti da nema smisla mjeriti uloženo zarađenim, jer je to naprosto nemjerljivo. Božja ljubav se ne može zaslužiti. Ona je dar. Kao da dijete ikad može isplatiti ocu i majci njihovu brigu i ljubav. Niti ćemo misliti da su oni, koji su manje radili, privilegirani, kada su za manji trud dobili jednako. Svatko od nas dobiva daleko više nego što je zaslužio, dobiva najviše – život blaženstva u Bogu. Istinski obraćenici žale za svakim trenutkom koji su beskorisno proveli daleko od Boga. Oni shvaćaju da njihova ”sloboda” koju su proveli izvan Božjeg vinograda, nije bila istinski život. Onaj tko se iskreno obratio i pokajao može samo žaliti za propuštenim vremenom.

NERAD DEHUMANIZIRA

Prispodoba nosi snažnu poruku o smislu ljudskog rada. Samo onaj rad koji se odvija u zajedništvu s Bogom i drugim radnicima unutar Božjeg stvaralačkog plana, koji ga osmišljava i opravdava, jest dobar i stvaralački rad koji istinski očovječuje čovjeka i društvo. Samo takav rad pravo ispunja čovjekov život i stvara zdravo zajedništvo među ljudima. Biti Božji suradnik, radnik na njegovoj njivi, to je ono što čovjeka duboko ispunja i ostvaruje kao onoga koji je stvoren na sliku svoga Stvoritelja. Rad očovječuje. Stvaralački rad pretvara zemlju u Božji vrt koji postaje predvorje raja. U takvom ozračju nagrada je upravo očovječenje čovjeka bez obzira koliko je tko dao, ukoliko je dao svega sebe, ukoliko je od onog trenutka kada je dobio svoju šansu ustrajao do kraja. Nasuprot tomu je nerad koji raščovječuje, dehumanizira. Nerad, jednako kao i zloupotreba rada i radnika iza kojih stoji pogubna pohlepa za prekomjernim bogaćenjem, čini zemlju mjestom bolne nepravde, siromaštva, socijalnih razlika, nemira, zavisti, tuge, nesreće… U tome smislu Bog nam uvijek nudi šansu za rad u svom vinogradu. Kod njega nema druge računice nego da svi sudjelujemo u njegovom stvaralačkom planu u kojem onaj krajnji cilj sve opravdava i svima postaje najveća nagrada. Tko je svjestan da je Božji suradnik, drugačije se postavlja u životu. Takav čovjek cijeli svoj život, dužnosti koje vrši, ljude koje susreće, gleda unutar jednog promišljenog plana u kojemu ništa nije slučajno. I vjeruje da je od Boga postavljen na mjesto gdje ga Bog najviše treba.

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.