Šibenska linija manjeg otpora

mali-sibenik-u-velikom-svijetu

I naš mali grad ovih je dana bio iznimno počašćen lijepim i sunčanim vremenom. Vjerujem da su rijetki oni koji su ostali u svojim domovima i da se većina ipak radovala suncu, provodeći vrijeme s dragim osobama u dugim šetnjama, vožnji bicikla, trčanju ili kojem drugom obliku fizičke aktivnosti. Mnogi su i uživali ispijajući kave duž cijele šibenske obale, bistreći svoj pogled pogledom na uspavano more. No, uvijek me iznova iznenadi činjenica kako se u našem gradu, čim se malo naoblači i uspuše vjetar bilo kojeg smjera, manji broj ljudi može susresti vanka tek zato jer moraju izvršiti svoje dnevne obveze. U protivnom, ni tada ne bi izlazili van svojih domova.

ILI SUNCE ILI NIŠTA

Ne samo zato što stanujem u centru grada pa sam gotovo uvijek vanka, nego i kad treba otići negdje dalje centra gotovo uvijek idem pješke. Dakle, u Šibeniku bi sunce trebalo sijati sve mjesece zimskog perioda da bi se moglo susreti sugrađane u šetnji gradom ili uokolo grada. Interesantno je kako poznanici koji su u automobilima, uvijek zastanu i nude mi prijevoz do točke odredišta, naročito ako se radi o prisilnom odlasku u neki shopping centar. Ljubazno od njih, ali još ljubazniji je moj ‘ne, hvala, uživam hodajući’. I to ih zbuni uz obavezan odgovor: ‘Ma jes` ti normalna, diš` tako daleko pješke ići. Znaš li ti, di je to, koliko ima do tamo ići’? Ne tako davno pisala sam o tome kako je Šibenčanima sve daleko i da autom idu i po novine. Bogu hvala da imam zdrave noge koje koristim i jačam šetajući, radujem se da mi ni duh uglavnom nije lijen pa se lako pokrenem, jer smatram da je iznimno teško kad osoba sama sebi iznutra nameće negativne misli i kad sama sebe uvjeri: ‘ja to ne mogu’! Koliko bi svima nama bilo bolje da to svoje ‘ne mogu’ sami prenamjenimo u ‘ja to mogu’, ne samo po pitanju hodanja na kratke ili duge staze već uopće u svakoj životnoj situaciji. I ne samo da bi bilo lakše samoj osobi, već i onima kojima je ta osoba okružena. Očito je lakše ići linijom manjeg otpora, tj. manjeg ili gotovo nikakvog napora, nego li se pokrenuti unutar sebe!

STARA NOSTALGIJA

Već sam počela odbrojavati dane do ukrcaja na jahtu. Pripremam se unutar sebe na dugi rastanak sa svojim gradom, obitelji, prijateljima. Duže vremena se ‘hranim’ svim onim malim stvarima iz svakodnevnog života koje život znače, ponajprije zahvalna Bogu što sam se brzo oporavila i što sam već spremna za nove radne pothvate. Ipak nostagija me već sada hvata za svim onim što ću i ovu godinu propustiti, naročito za slavljenjem svetih sakramenata i blagdana koji mnogima ništa ne znače, a meni ‘život u izobilju daju’! Al tako zaista i jest u ljudskoj naravi, da čovjek dok nešto ili nekoga ne izgubi i ne zna koliko mu to vrijedi, bilo da se radi o zdravlju, prijateljstvu, odlasku u obližnju crkvu na misu ili pak o šetnji po kalama rodnog grada! Uživajte u sitnicama,nasmiješite se jedni drugima kad se vidite u prolazu, podignite pogled prema nebu jer život je zaista lip sa svim svojim padovima i usponima!

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.