Što južnije, to tužnije. I ružnije

Popularan je mit kako je industrijski zanos poratne Jugoslavije nepovratno uništio djevičanske obale Dalmacije. Na perifernim obalama malih gradića niknule su pedesetih i šezdesetih divovske cementare, željezare, brodogradilišta i tvornice, i razglednice s najljepše obale u Europi pretvorile u plakate za sovjetsku industrijsku utopiju. Nitko se, međutim, nije kruha najeo od toplog mora kakve skrovite tirkizne uvale na Braču, nitko ga se nije najeo od čarolije Kaštelanskog zaljeva: da se od ljepote moglo živjeti, bila bi Dalmacija zemlja Dembelija.

Kako prodati dostojanstvo

Kad kasnije budemo doznali za neobičan privredni resurs zvan turizam, i za blesave strance, takozvane turiste, koji plaćaju da bi se kupali u moru, a ne u otpadnim vodama, i fotografirali staru didovu kuću s balaturom, a ne nakaznu željezaru s zahrđalim kranovima, bilo je kasno: već su dalmatinski gradići bili mali Birminghami na moru, svaki sa svojom tvornicom ferolegura, polivinila ili žvakaćih guma. Kad su turisti otkrili Kaštelanski zaljev – najljepši zaljev od Gibraltara do Bospora – školjka s renesansnim Trogirom, niskom od sedam Kaštela, antičkom Salonom i malom venecijom od Vranjica već je bila zauvijek uništena divovskim brodogradilištem, cementarama, željezarama, kemijskom i mesnom industrijom.

Ipak, ta je industrija Dalmatincima dala ono što nisu mogle ni ljepota zalaska sunca iza zelenog arhipelaga na obzoru, ni tradicionalna mediteranska ekonomija ribe, masline i vina: dala im je kruh. Dala im je školu, posao, krov nad glavom, penziju, malu kućicu za odmor na Braču i dotad posve nepoznat osjećaj samopoštovanja, nazivan još i ljudskim dostojanstvom.

Onda smo takvi, školovani, zaposleni, skućeni, odmorni i dostojanstveni, otkrili turizam – neobičnu ekonomiju u kojoj tri mjeseca valja spavati na štramcima u garaži vikendice, za to vrijeme jednom tjedno na katu promijeniti lancune, i ostatak godine brojati zarađene marke.

Onda smo takvi, vješti i poduzetni, otkrili da nam turizmu smetaju nakazne tvorničke skalamerije na kraju gradića, grintali smo da bi nam Dalmacija bila najljepša na svijetu da nije onih tvornica ferolegura, polivinila ili žvakaćih guma, grintali smo kako je industrijski zanos poratne Jugoslavije nepovratno uništio djevičanske obale Dalmacije. Zaboravivši prigodno da nam je ista ta industrija sagradila iste te vikendice i apartmane za iste te turiste kojima sada iste te divovske cementare i željezare grde pogled s terase.

Onda smo takvi, grintavi i zaboravni, sustavno uništili tu grdnu skalameriju u predgrađu. Nezainteresirani za ružnu, prljavu industriju, prodali smo tvornice tajkunima za kunu, oni su ih rasprodali za milijune, novi vlasnici su ih doveli u stečaj i podijelili nam otkaze, da bi na kraju jedna po jedna počele nestajati s lica zemlje, minirane, srušene, demontirane i preseljene, razotkrivajući davno skrivenu ljepotu Dalmacije.

Onda smo takvi, nezainteresirani i nezaposleni, zaprepašteno otkrili da je Dalmacija bez tvorničkih dimnjaka, što su joj oduzeli djevičansku ljepotu, i dalje – ružna.

Kupanje u betonu

Onda smo takvi, zaprepašteni i konsternirani, otkrili da je turistički zanos poratne Hrvatske nepovratno uništio djevičanske obale Dalmacije. Na njenim bijelim obalama niknuli su grozdovi divovskih betonskih bunkera s apartmanima i restoranima, golemi betonski zidovi poduprli su uske sokake i leteće čardake, betonski neboderi nadvili su se nad more, betonske terase legle su mu na površinu, betonski mulići zasjekli mu valove, beton je prekrio skrivene vale i kamene rive, i razglednice s najljepše obale u Europi pretvorile u kataloge za građevinsku mehanizaciju, ytong blokove, čelične konstrukcije, aluminijsku stolariju, kanadsku šindru i betonske labudove.

Kad kasnije budemo shvatili da turisti plaćaju kako bi se kupali u moru, a ne u betonu, i fotografirali staru didovu kuću s balaturom, a ne nakaznu sedmerokatnicu s velikim hrvatskim grbom na fasadi, bilo je kasno: već su dalmatinski gradići bili male Calcutte na moru, jezive naplavine divovskih straćara s uskim, prašnjavim sokacima bez zelenila. Kad turisti tako jednog dana otkriju Kaštelanski zaljev oslobođen od industrijske skalamerije – najljepši zaljev od Gibraltara do Bospora – školjka s renesansnim Trogirom, niskom od sedam Kaštela, antičkom Salonom i malom venecijom od Vranjica već će odavno biti zauvijek uništena krdima nabacanih ružnih, neopituranih nastambi preuzetno nazvanih apartmanima, pansionima, hotelima i restoranima.

Odjednom, otkrili smo vozeći se jadranskom magistralom da nam je betonirana i apartmanizirana obala zapravo nepojamno unakažena, ružnija nego što je bila ikad u svojoj sovjetskoj industrijskoj fazi, u kojoj su tvornički pogoni barem građeni samo u predgrađima, pri tom – možda nije nevažno – zapošljavajući cijelu Dalmaciju. Dok turizam, uza sve manijakalno šalovanje i betoniranje, još nije ni blizu prihodima koje je donosio u vrijeme dok smo još radili u tvornicama.

Čista obalska boca

Takva je genijalna strategija Dalmatincima oduzela sve što su imali u likvidiranoj prljavoj tvornici: oduzela im je kruh. Oduzela im je školu, posao, krov nad glavom, penziju, malu kućicu za odmor na Braču i onaj dobro poznat osjećaj samopoštovanja, nazivan još i ljudskim dostojanstvom.

Onda smo takvi, bez škole, bez posla i bez krova nad glavom, umorni i poniženi, otkrili turizam – neobičnu ekonomiju u kojoj ćemo tri mjeseca petnaest sati dnevno nositi koktele njemačkim partijanerima, prati jahte bogatim Rusima, čistiti sobe engleskim penzionerima, nositi palice za golf razmaženim Amerikancima i čistiti zahode bahatim australskim srednjoškolcima, pa ostatak godine obilaziti kontejnere i skupljati plastične boce po prašnjavim favelama najružnije obale između Gibraltara i Bospora.

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.