Stvaralačka snaga kajanja

Nije moguće doživjeti osloboditeljsku snagu kršćanske vjere, a onda niti ljepotu i ushićenost Uskrsa, bez autentičnog iskustva kajanja. Kajanje je bolan proces jer me suočava sa samim sobom, sa stvarnim ‘ja’ kojeg grijeh razotkriva. Nije čudo da ga čovjek nastoji izbjeći. Danas, čini se, više nego prije. Kajanje danas nije popularno. U korijenu toga je oholost. Oholost stoji nasuprot kajanju. Malo tko će to priznati, ali ona se krije duboko u mentalitetu suvremenog čovjeka i društva. Sveprisutna bahatost je otkriva.

Oholost se boji stida i poniženja. Zato bježi od svega što je s time suočava. Oholost zanemaruje istinu o samom sebi. U pozadini toga je samoprijezir, koji se pokušava prikriti poželjnom slikom o sebi. Oholost limitira čovjeka na njega samoga uvjeravajući ga kako je sam sebi dovoljan. Ne kaže se bez razloga za ohola čovjeka da je ‘pun sebe’. Oholost čovjeka zatvara u svijet samoće. Time je udaljen od istine o samome sebi, budući da istinu o sebi možemo pronaći izlaženjem iz sebe i ulaženjem u Božju prisutnost. Ta njegova smo slika! Život ohola čovjeka nužno se pretvara u trajni bijeg od stvarnoga sebe u nekakav zamišljeni nepostojeći svijet.

PRAŽNJENJE OD SEBE

Čovjek se mora isprazniti od samoga sebe, da bi u nj mogao ući Bog i djelovati obnoviteljski. Tu ključnu ulogu ima kajanje. Već je Aristotel kazao da bez pokajanja nema izliječenja. Za Seneku je ono oslobođenje od vlasti pogrešaka, trenutak prijelaza iz pogrešnoga života u mudar život kojim upravlja razum. Fra Ante Vučković u svom tekstu ‘Kajanje i novo srce’ opisuje ga kao put čišćenja duše te povratak njezine izvorne snage koju ona gubi opterećena promašajima. Zato nas kajanje izravno suočava s prošlošću: s promašajima, pogreškama, krivnjama i grijesima koji bitno utječu na naš odnos prema sadašnjosti i budućnosti. Svoju prošlost, koliko god se trudili, ne možemo izbrisati niti promijeniti. Međutim, možemo mijenjati naš odnos prema njoj. Iako nepromjenjiva, prošlost je trajno otvorena za novi smisao i ulogu koju ima unutar cjeline života. Toliko je događaja u našem životu koje tek kasnije pravo shvatimo ili ih drugačije vidimo kroz prizmu novih iskustava. Jednako tako mnoge naše odluke tek naknadno pokažu svu svoju djelotvornost i ulogu. Ili pogubnost. Odnos čovjeka prema vlastitom životu, jednako prema prošlosti kao prema sadašnjosti i budućnosti, živi je proces trajno otvoren novom vrjednovanju i osmišljavanju, ističe fra Ante.

Evanđeoska prispodoba o bogatašu i siromahu Lazaru daje nam zaključiti kako se taj proces nastavlja i nakon smrti. Kršćanski nauk o čistilištu kao i mnoga iskustva kliničke smrti to potvrđuju. U temelju je kršćanstva uvjerenje da će tek konačni susret s Bogom dati potpuno svjetlo na naš život i na cijelu ljudsku povijest. Bit će to Božji sud, kada će Bog svakome suditi po njegovim djelima. Tada će se otkriti sve tajne, iznijeti što je skriveno i očitovati što sada ne razumijemo. Kajanje upravo tu ima ključnu ulogu. Ono čovjeku omogućuje drugačiji odnos prema grješnoj prošlosti, takav da mu omogućuje da unatoč takvoj prošlosti može pronaći novu priliku za svoju sadašnjost i budućnost.

Kajanje se tako nudi kao lijek našoj frustrirajućoj borbi za ‘bolju prošlost’. Prošlost, neokajani grijesi prošlosti, napose kada čovjek prevali dobar dio svoga života, zna potpuno zavladati nad nama, našim sadašnjim životom i gledanjem na budućnost. Upravo to je ono što se može mijenjati kajanjem. Tamo gdje nas prošlost sapinje teretom krivnje i grizodušjem u savjesti, kajanje unosi oslobođenje; pokazuje se kao spasonosni lijek koji iz središta ljudskog života uklanja ono što ga zatvara u beznađe, opterećenost i krivnju.

PRIMJER JUDE

Uz kajanje je neodvojivo vezano oproštenje, odnosno vjera u beskrajno Božje milosrđe. Bez oproštenja kajanje ostaje bez onoga što ga u njegovoj biti opravdava i postaje noćna mora koja nam uvijek iznova vraća ono što nas poput neraskidivih lanaca zarobljava i ne da nam naprijed. Primjer Jude, kojeg je za razliku od Petra kajanje ubilo, govori kako je kajanje bez duboke vjere u Božje milosrđe razorno. Za krajnju posljedicu ima smrt.

Oproštenje, koje samo kajanjem možemo dohvatiti, nema za rezultat samo brisanje krivnje već omogućuje rađanje nove osobe. Ono je milost po kojoj postaje moguće promijeniti nepromjenjivo, nadići ono što sada jesmo i otvoriti se onome što možemo i trebamo biti. U tom smislu je kajanje trajan proces, trajni zadatak vjernika te postaje njegova istinska stvaralačka snaga kojom izgrađuje svoj život.

Ushićenje zbog silne snage Božjeg milosrđa utkano je u Vazmeni hvalospjev, tu najljepšu liturgijsku pjesmu koja u Uskrsnoj noći zanosno opjevava pobjednu slavu uskrslog Krista, Svjetla neugasivog. U njoj se kaže: ‘O, sretne li krivice koja je zavrijedila takvoga i tolikog Otkupitelja imati!’

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.