Stvarni Šibenik kontra onog na razglednicama

mali-sibenik-u-velikom-svijetu

Otplovili smo iz Šibenika i tako mi je čudan osjećaj isploviti iz rodnog grada. Obično letim do destinacije ukrcaja na jahtu,  a ovaj put nešto totalno drugačije.  Bacam pogled na naš grad i zaista, kako sam već i pisala, iz daljine grad je mnogo ljepši nego li iz blizine.

Prije, dok bih ‘prugom’ išla na obližnje otoke nisam previše obraćala pažnju na to kako grad izgleda i kakav dojam ostavljaju sve one trošne i ružne fasade ‘prvog reda kuća do mora’.  No, sada u ulozi predstavnika malog Šibenika u velikom svijetu sve više i više obraćam pažnju na to kako nam grad izgleda.  Na trenutak se stavljam i u ulogu gosta koji prvi put s mora posjećuje naš grad. To je još jedna od onih situacija kad se u meni  bore ponos i sram što sam iz Šibenika.

SUKOB PONOSA I SRAMA

Sve to i ne bi bilo toliko za brinuti se i obraćati pažnju na isto da se u turističkim prospektima Šibenik ne predstavlja u najboljem svjetlu vrhunskih fotografija.  Kao da se grad poistovjećuje sa fotošopiranim glumicama i manekenkama. Na papiru jedna slika, ona za poželjeti, u stvarnosti druga, ona pomalo razočaravajuća. Al’ mene već veseli to što se ipak neki pomaci na bolje vide. Ja ih vidim, ali gosti koje dolaze zasigurno ne.

Izgleda da bi bilo bolje po turističkim sajmovima i uopće predstavljati grad u manje lijepom izdanju, pa kad nam gosti dođu neka se ugodno iznenade. Ovako očekuju jedno, a dočeka ih nešto sasvim drugo. I onda ja opet slušam kritike, bilo dobre, bilo one loše, koje uglavnom počnu riječima: ‘Beautiful Šibenik, nice people there, but’… I to ‘but’, odnosno ‘ali’, popraćeno s te divne tri točkice nastavka kritike i komentara opet zovu na borbu mog ponosa i srama.

Uf…pa nek mi netko kaže da je lako putovati po svijetu, upoznavati goste i članove posada sa svih strana svijeta, i pri tome na pitanje: ‘Where are you from’ ponosno odgovoriti ‘I am from Šibenik, Croatia!’. Lako je sve dok taj netko nije već bio i boravio u Šibeniku pa argumentirano krene hvaliti i kuditi doživljene situacije za vrijeme boravka u našem gradu i okolici. A iskustva su razna, baš kao i ova što ih slušam ovih dana. Više-manje svi komentiraju isto, pa onda očito i jest tako.

TVRĐAVA ZA GLEDANJE, ALI NE I ZA GLEDATI S NJE

U navigaciji smo iz Dubrovnika krenuli put Kotora i naravno da gdje god dođeš uvijek naiđeš na poznate ljude i usput upoznaš neke nove. Hvale Dubrovnik i zidine, a ja odmah kontru da je pogled sa naših tvrđava ljepši. A oni meni uzvraćaju da na našu glavnu gradsku tvrđavu nisu ni mogli dospjeti jer je zatvorena zbog radova, a do ostalih nisu znali kako doći, a vidjeli ih s mora.

Loši putokazi, a turistički info centar nisu našli, jer ono par ljudi što su pitali nisu ni sami znali postoji li takvo što i gdje se nalazi. I objašnjavam ja svojim strancima da je trenutno tako, da će uskoro biti bolje (koliko god i što god taj pojam ‘uskoro’ značio) i da se radi na razvitku i boljitku grada. Al’ njih ne zanima to ‘uskoro’, njih zanima ono ‘danas i sada’ jer sad su tu, a uskoro tko zna gdje. I tako su se prije nekoliko dana oni uputili iz Šibenika put juga Lijepe naše, a i dalje, do susjedne crnogorske obale. To je tek jedan od onih bolnih ‘but’, tj. ‘ali’. Al’, eto, bar su pohvalili jednog šibenskog ugostitelja gdje su ostali vrlo zadovoljni hranom i ponudom, kao i obližnjeg vinara i sam posjet vinariji. Dali su kompliment ljepotama starog grada, kulturnim objektima i crkvama grada. I tu moj ponos ugleda svjetlo dana.

Lipi vam pozdrav iz Boke Kotorske!

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.