Sv. Nikola Tavelić, svjedok za Istinu

Dan 14. studenog je u Crkvi spomendan sv. Nikole Tavelića – franjevca, svećenika, misionara i mučenika. Nikola je prvi kanonizirani svetac iz Hrvatskog naroda i, što je nama posebno važno, Šibenčanin. Rodio se oko 1340. g. u plemićkoj šibenskoj obitelji. Nadahnut primjerom sv. Franje postao je franjevac i svećenik. Misionarsko služenje odvelo ga je najprije u Bosnu 1372. g. Djelovao je u vrlo teškim uvjetima među stanovništvom koje je bilo zahvaćeno krivovjerjem (bosanski krstjani). Nakon 12 godina odlazi u Svetu Zemlju, u Jeruzalem, gdje je već ranije želio poći. Tu je mučenički umro 14. studenog 1391. g. zajedno s još trojicom subraće franjevaca, nakon što su se na njima tri dana mučki iživljavali bijesni muslimani. Osuđeni su zato što su javno govorili o Isusu Kristu kao jedinom Spasitelju čovjeka. Mučeničkom umiranju Nikole i drugova svjedočio je fra Gerard Chelvet, gvardijan franjevačkog samostana sv. Spasa na Sionu.

U Franjevačkom redu i u rodnom Šibeniku Nikolu su brzo počeli štovati kao sveca i mučenika. Štovanje je i službeno potvrdio papa Leon XIII. proglasivši ga 1889. g. blaženim, a svetim ga je proglasio papa Pavao VI. 1970. g. Kanonizacija je bila u Vatikanu 21. lipnja, a 20. rujna iste godine u Šibeniku je organizirana domovinska proslava kanonizacije. Iako su to za Crkvu bila iznimno teška vremena, u pravom smislu mučenička pod čizmom komunističke diktature, te se pritiscima i podmetanjima nastojalo omesti slavlje, u Šibeniku se okupilo preko dvadeset tisuća vjernika koji su u potpunosti ispunili trg i ulice oko Katedrale. Vjerujem da se mnogi stariji Šibenčani još uvijek sjećaju tog velebnog slavlja.

SVECI KAO UZORI

Dobro je uvijek iznova prisjetiti se života svetaca, jer smo u opasnosti da ih gledamo kao daleke i nestvarne likove koji nemaju baš puno veze sa stvarnim životom. Posebno se to događa s onim svecima od čijeg života nas dijeli veliko povijesno razdoblje i sasvim drugačije okolnosti života. Uzmemo li još u obzir kako današnji čovjek živi u mentalitetu sasvim okrenutom sadašnjem vremenitom životu i sve više gubi zanimanje za duhovno, nije čudo da mu sveci i njihov način života djeluju vrlo strano i neprivlačno. Tko još svece uzima za uzore? To mogu biti uspješni glumci, sportaši, pjevači, menadžeri, možda političari, ali sveci teško. S obzirom na život odricanja i žrtve, kakav su vodili, oni su prije čudaci koji je žive ‘neprilagođenim’ ili čak ‘kontroverznim’ životom.

Ipak, kada Crkva neke osobe proglašava svetima, ona to čini upravo s namjerom da ih vjernicima stavi kao uzore vjerničkog života. Istina je da su sveci živjeli drugačije nego većina, da su se više molili i odricali, da se za njih koji put vežu neobične i čudesne zgode, ali nisu se oni odricali od života kao takvog. Oni su se odricali od iskrivljenih shvaćanja i življenja života kakvima najčešće većina živi. Njih nije zanimao polovičan život u kojom se moraš otimati, kompromitirati, tući ili natjecati s drugima, zavidjeti, gaziti svoju savjest, da bi postigao nešto što ipak ima vijek trajanja. Ne, to svece nije zadovoljavalo. Oni su htjeli više. Htjeli su život čija se vrijednost ne mjeri tek novcem ili uspjehom koji je netko stekao u očima svijeta. Sveci su ljudi koji su gladni pravoga života, smislenog života, života vrijednog umiranja. Sveci traže život u punini, savršenstvo. Otkrili su ga u Bogu i zato mu se potpuno posvećuju.

Nikola je bio mučenik za vjeru, martyr. Ta grčka riječ izvorno znači svjedok. Mučenici su Kristovi svjedoci. Oni životom svjedoče za Krista. Njihovo svjedočanstvo i mučeničku smrt treba gledati u kontekstu Isusova suđenja i smrti na križu. Isusu su sudili jer se priznavao Sinom Božjim i Spasiteljem te da je to istina, jedina, koja čovjeka istinski oslobađa. Pred Pilatom je na suđenju kazao da se zato rodio i došao na svijet da svjedoči za istinu. Međutim, Židovi i Pilat, a zajedno s njima i svi oni koji su pristali da ga se osudi, prosudili su da on to nije, da laže i zavodi narod. Kasnije, nakon uskrsnuća, Isus je svoje učenike i sve koji u njega vjeruju pozvao je da budu njegovi svjedoci, svjedoci istine koja je pobijedila smrt.

VELIKO SUDIŠTE

Isusovo suđenje ponavlja se u svakom vremenu i u životu svakoga od nas. Na različite načine Crkva je uvijek dijelila tu ‘Isusovu sudbinu’, napose biskupi, svećenici i redovnici. Sasvim ogledan primjer imamo posljednjih mjeseci u našem gradu. Pravom medijskom progonu izvrgnuta je Crkva u liku šibenskog biskupa. Javno ga se blati i izruguje (snimanje Igara prijestolja, slučaj Azimut) te se uporno biskupiji pokušava prišiti kakva afera (‘grobnica u katedrali’, palača Galbiani), a sve to uz začuđujuću šutnju većine Šibenčana. Zašto? Zato što je nekome stalo do istine? Kamo sreće! Bojim se da je upravo obrnuto, da netko (u ovom slučaju oni – ne svi, naravno – čiji se svjetonazor sudara s crkvenim) uporno ne želi čuti istinu iz usta Crkve pa one koji je zagovaraju nastoji ušutkati i obezvrijediti. I ne radi se tu samo o biskupu ili svećenicima, nego i o drugima koji pozivaju na zdrav razum.

Cijela ljudska povijest je jedno veliko sudište u kojem se uvijek iznova sudi istini. Sudi se i prosuđuje što je istina, ili tko je Istina. I bez obzira jesmo li suci, suđeni, tužitelji ili branitelji, svi smo svjedoci. Nitko ne može ostati neutralan. Pitanje je samo kakav stav naspram istine imamo: svjedočimo li za istinu ili nekakvu ‘svoju istinu’? I samo je jedan korak od zanemarivanja istine do njenog progona. Većina niti ne primijeti kada ga je učinila.

Za nas kršćane Isus je istina. Sve što je govorio i činio, za nas je izvor i mjera istine. Mnogi su kroz povijest, poput Pilata i Židova, prosuđivali, a prosuđuju i danas, da njegova riječ nije istina, da njegov nauk nije osloboditeljski nego da zavodi narod, da njegova Crkva nije njegova autentična zajednica i da nema pravo govoriti ljudima kako će živjeti, kako odgajati djecu, kako se zalagati za pravdu i mir, kako tumačiti čovjekovo dostojanstvo… Jeruzalemsko suđenje Isusu se tako ponavlja i u naše vrijeme. Sudi se istini, pravdi, dobroti, miru, slobodi, slobodi savjesti, obitelji (!)…

Kršćani, oni koji su zahvaćeni Duhom Svetim, koji su uvjereni u Kristovu osloboditeljsku istinu, oni ne mogu ne svjedočiti o onome što je njihovo životno uvjerenje i iskustvo. Oni su uvjereni i svjedoče, pa i pod cijenu svog zemaljskog života, da nema za čovjeka druge istine i drugog spasenja osim po Njemu, koji je za nas raspet i umro na križu, ali je treći dan uskrsnuo. To je bilo temeljno životno načelo za koje je svjedočio i umro naš sv. Nikola Šibenčanin. Budimo ponosni na nj!

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.