Bog ne štedi svoje. Izazov koji stavlja pred one koji žele živjeti od vjere nije nimalo lak. Štoviše, on je najveći s kojim se čovjek može suočiti. To je poziv na svetost. To je put na kojem se osoba neprestano susreće s izazovima preispitivanja sebe, svojih stavova, želja, očekivanja… Tko nije spreman na takve izazove, ostat će uskraćen za bogatstvo i ljepotu života kakve nam Bog po Isusu Kristu nudi. Tu Božju pedagogiju vrlo dobro možemo iščitati u odnosu Isusa i sv. Jakova apostola, zaštitnika naše katedrale, kojeg ovaj danas slavimo (25. srpnja). Jakov je bio sin ribara Zebedeja i Salome. Rodio se u galilejskom mjestu Betsaidi na Genezaretskom jezeru. Evanđelisti opisuju da je Isus, prolazeći uz Galilejsko more, zajedno pozvao njega i brata mu Ivana dok su sa svojim ocem Zebedejem krpali mreže. Oni su spremno ostavili oca, brod i mreže te pošli za njim. S Petrom i bratom Ivanom Jakov pripada trojici Isusu najbliskijih učenika koji su jedini svjedočili nekim vrlo značajnim trenucima Isusova života: uskrsnuću Jairove kćeri, Isusovom preobraženju na brdu Taboru i njegovoj smrtnoj borbi u Getsemaniju.
SINOVI GROMA
Zebedejevi sinovi bili su nagle ćudi. Zvali su ih Boanerges – Sinovi groma. To se lijepo vidjelo jednom prilikom kada su s Isusom na putu prema Jeruzalemu prolazili kroz Samariju. Negostoljubivi Samarijanci u jednom selu nisu ih htjeli primiti. Njih su dvojica tražili od Isusa da im dopusti zazvati oganj s neba na ove te ih uništi. Isus ih je tek blago ukorio i nastavio dalje. Zanimljiva je također zgoda kada su preko svoje majke Salome, koja je bila bliska rođakinja Isusove majke Marije, tražili ‘vezu’ kod Isusa za najbolja mjesta u njegovu kraljevstvu, kojem su se nadali da će ga Isus ostvariti u Jeruzalemu. Naravno, njihova vizija kraljevstva u tom trenutku je bila prilično zemaljska, a mjesta koja su tražili očito su podrazumijevala moć i bogatstvo. Drugi su se apostoli na to razgnjevili. Očito zato jer su i oni gajili slične ambicije. Svi su trebali proći kalvariju Velikog petka, suočiti se sa svojim kukavičlukom, s jadom i bijedom vlastitih prizemnih razmišljanja i ambicija da bi bili sposobni razumjeti i prihvatiti viziju i sudjelovanje u ostvarivanju istinskog kraljevstva Božjeg radi kojeg je Isus došao među nas. Kasnije će Jakov zbilja biti prvi od apostola, ali ne u častohlepnom trčanju za prvim mjestima, nego u podnošenju žrtve života za Isusa i njegovo kraljevstvo. Djela apostolska nas izvještavaju da ga je Herod Agripa pogubio kako bi udovoljio Židovima koji svim silama htjeli suzbiti djelovanje apostola i širenje prve Crkve.
Crkveni pisci Klement Aleksandrijski i Euzebije Cezarejski spominju obraćenje sudskoga sluge, koji je Jakova vodio na sudište. Kad je dotični vidio kako je apostol hrabro primio smrtnu osudu, priznao se i sam kršćaninom. Jakova je zamolio za oproštenje za sve što mu je učinio. Apostol ga je poljubio i rekao mu: Mir s tobom! Poslije toga je obojici odrubljena glava.
Tijelo sv. Jakova kasnije je preneseno u Compostellu, u Španjolskoj, gdje je njegov grob kroz srednji vijek uz Rim i Jeruzalem postao najviše pohađano hodočasničko mjesto.
OD KRVI I MESA
Zašto je važno imati ovo pred očima? Svece, napose one najistaknutije i one od kojih nas dijeli golema vremenska i kulturološka razlika, skloni promatrati kao neobična, nadrealistička, gotovo mitska bića s aureolama, nagnutim glavama i očima uzdignutim prema nebu koji s realnim životom nemaju baš puno veze. Ipak, i sveci su ljudi, pravi ljudi od krvi i mesa. Pa i oni koji su možda i živjeli neobičnim životom ili posjedovali neobične darove, i oni su bili obični ljudi. A svetost nisu postigli radi svih tih neobičnosti, nego upravo radi svoje običnosti u kojoj su tražili puninu života, hrvali sa sobom, doživljavali padove i neuspjehe, ali povrh svega pouzdavali se u Boga, dopuštali njemu da ih oblikuje i vodi te ih dovede do takvog shvaćanja Boga i svog života da ih Crkva drži dostojnima svetačke časti i uzoritosti.
Svetost nije nešto izvan nas, rezervirano za posebne i rijetke. Svetost je za svakoga. Ona poznaje put postupnog rasta, pouzdanja i pobožnosti.
Čašćenje svetaca zaštitnika danas je najčešće svedeno na prilično prazna prigodničarska feštanja ‘njima u čast’. Nerijetko su ta slavlja takva da su potpuna negacija onoga što dotični sveci predstavljaju i zašto su ih naši stari uzimali za zaštitnike. Kada bismo u slavljima svetaca barem malo promišljali o njihovoj vjeri, o vrijednostima kojima su se tako hrabro posvetili da su za njih spremno i u smrt odlazili, siguran sam da bi i naši životi bili puno ljepši, ispunjeniji, svetiji, a i naši odnosi bili bi zdraviji i radosniji.
.
