Za vrijeme Drugog svjetskog rata Talijani su bili naši okupatori, kao i Nijemci, naravno. Talijani su narod koji se voli predstavljati u celofanu. Imaju oni naziv za to, ‘la bella figura’. Fini, dotjerani, uglađeni, samo su neke od njihovih karakteristika kojima osvajaju. Međutim, problem nastaje kada se zagrebe ispod površine. Zapravo, ne može ih se ne primjetiti u masi turista, doduše slično kao i Dalmatinci. Nekada su bogati Talijani bili naši cijenjeni gosti na Jadranu, a poglavito su u Istri bili respektirani. Poneki talijanski turisti vole se cjenkati za pruženu uslugu, što nije uobičajeno na našim prostorima. Dok s druge strane, zbog želje za dokazivanjem, na njima se dalo i dobro zaraditi. Nedavno sam imala priliku posjetiti nakratko zemlju Europske unije. Slike Italije u mojoj su glavi memorirane kao slike djeteta s percepcijom razmišljanja i doživljavanja stvari na razini teorije ‘rozih oblaka’. Stoga sam rado otišla ponovo. Slike koje trenutno pamtim i nisu bajkovite. S obzirom da radim u turizmu, često se susrećem s Talijanima koji dolaze u posjet našoj zemlji.
SVAKI GOST DOBAR
Moje starije kolege kažu da Talijani koji su nas nekad posjećivali ne odgovaraju standardu ljudi tih ‘istih’ Talijana koji su bili naši gosti prije Domovinskog rata. I to je logično, jer smo za vrijeme Jugoslavije bili top destinacija, ali naš je turizam ostao na tom nivou, a druge destinacije počele su se ozbiljno okretati ka turizmu. Ti dobri gosti otišli su na dobre destinacije. A mi imamo goste upravo onakve kakvu imamo ponudu, a ponuda rangira destinaciju. No, da se vratim. Vremenu prije spomenutog rata i radu u turizmu ne mogu svjedočiti, ali znam da od ‘loših’ gostiju ima više štete nego koristi. Da budem sasvim jasna, svaki gost je dobar gost, samo ga treba pozicionirati cijenom na svoje mjesto. Na taj način mogu do svog dijela kolača doći i iznajmljivači turističkih kapaciteta u manje razvijenim turističkim zonama poput nerealiziranog Rezališta, odnosno Brodarice, Zatona, Rasline, Srime, Jadrije… Evo primjera. Svima je poznato da se u Italiji mora kupiti negazirana mineralna voda u bočici. Voda iz pipe nije preporučljiva za konzumaciju kao i u mnogim drugim zemljama. To svi znamo i nitko se ne buni, to je tako. Međutim, čudno je kako se većina naših turista iščuđava da u restoranu ne mogu dobiti vodu iz slavine, pa se u jednom slučaju dogodilo i da je osiguranje hotela moralo smirivati ‘nerazumne’ goste. Općenito ne simpatiziram ljude koji svoju jednu kunu cijene više od tuđih sto kuna, kao ni one koji običaje i pravila ponašanja u svojoj zemlji poštuju, dok se u stranoj zemlji svemu iščuđavaju. Slijedi jedna priča osobno mi ispričana. Svi se jako dobro sjećate potopa broda Costa Concordia. Sigurno i pamtite talijanskog kapetana koji je među prvima napustio brod koji je on nasukao. Iskustvo koje ću vam ispričati vezano je za sestru Coste Concordie, a ime joj je Costa Serena. Brod koji je izgrađen prije sedam godina (relativno novi brod) na koji stane pet tisuća putnika, polazi iz malog talijanskog grada. Na moje pitanje prije odlaska putnice koju spominjem, kako se ne bojiš, pa ta je kompanija imala nedavno nesreću, odgovorila mi je hladno, ‘ako im se i sad nešto dogodi mogu zatvoriti sve Coste’. Propadaju! Priča se nastavlja. Kad pristignete na polazište kruzera, ako ste došli vlastitim vozilom, morate im na određeni broj dana (koliko ste na kruzu) ostaviti svoj auto, ključeve i to sve unaprijed platiti. A garancija je komadićak ‘načrčkanog’ papirića, super!
‘DOBRA’ USLUGA
Problem nastaje pri ukrcaju kada u jednom šatoru svi putnici (5.000), čekaju ulazak na brod, što u konačnici rezultira čekanjem šest do osam sati. Poseban je ‘doživljaj’ odlazak do toaleta budući da ga u navedenom šatoru nema, već je organiziran shutle bus koji putnike po potrebi vozi do obližnje zgrade u kojoj je smješten sanitarni čvor. Po kazivanju putnice, čistoća i higijena na brodu nisu na očekivanoj razini, a tome svjedoče izurinirane plahte spretno zamaskiranog kreveta. To je bilo samo jedno od iznenađenja dobrodošlice. Sada se postavlja pitanje je li gore sve navedeno želja za brzom zaradom ili je to sve skupa rezultat nonšalantnosti i neorganiziranosti? Sve sam detaljno opisala, a razlog tome jest osvrt na stanje našeg prekrasnog grada kojeg sam u par navrata već dotaknula u ovom tekstu. Da na kraju budem ironična, oni Talijani s početka priče više nam ne dolaze, sada čistimo smeće od Čeha, Slovaka, a ako uleti neki Poljak, nastaje narodno veselje. Kad usporedim Italiju i njezine stanovnike koji svoju lijepo ispričanu priču prodaju za basnoslovne cifre, rastužim se gledajući koliko stvarno bogastvo mi imamo, koje ničim nismo zaslužili, a još ga usto dajemo u bescjenje. A još se neki hvale uspješnim sezonama i povećanjem broja gostiju…
