Treba li nam još uvijek Crkva?

Svetkovina Duhova, koju smo proslavili prošle nedjelje, a koju Crkva obilježava i kao svoj rođendan, prilika je da se prisjetimo njezine duboke naravi i uloge koju ima u svijetu. S obzirom na povijesni doprinos Crkve našoj civilizaciji te na sve izazove za istu u sadašnjem trenutku, držim da to nije samo unutarcrkveno pitanje, nego doslovno civilizacijsko.

Međutim, malo koja tema danas pobuđuje toliko nedoumica, suprotstavljenih razmišljanja i žučnih rasprava, kako kod samih članova Crkve tako još više kod onih koji je gledaju izvan, kao uloga Crkve i status koji ima u suvremenom pluralnom društvu. Gledajući samo kako je javni mediji tretiraju, teško se oteti dojmu mučnine i nemogućnosti da se o tomu smireno i objektivno razgovara. Naprotiv tu je toliko strasti, netrpeljivosti, nedorečenosti, podmetanja, jednostranih, površnih i neobjektivnih pogleda na njezinu povijest i sadašnjost te vrlo često nedostatak elementarnog poznavanja njezine naravi i strukture koja određuje njezino djelovanje u svijetu. Naravno, razlog tomu su goruća moralna pitanja vezana za dostojanstvo ljudske osobe i života kao takvog (začeće, abortus, ljudska spolnost, odgoj, brak i obitelj, eutanazija, pravednost, ekologija…) u kojima je stav Crkve najčešće sasvim oprečan od općeprihvaćenog u suvremenom društvu i implementiranog u zakone modernih država.

DUHOVNI I MORALNI AUTORITET

Jednima je Crkva postala sasvim nepoželjna, ostatak prošlosti (koju redovito krivo interpretiraju), nazadna i samodostatna institucija koja radi vlastitih interesa drži čovjeka neprosvjećenim te u mnogočemu koči razvoj suvremenog društva i ljudskih sloboda. Oni bi joj zbog toga maksimalno ograničili prostor djelovanja. Još je nekako toleriraju dok se bavi humanitarnim i socijalnim potrebama te očuvanjem kulturne baštine i prigodničarskih običaja i tradicija, na koje se u javnosti najčešće svodi vjerski život. Ali i to sve manje. Drugima, nasuprot ovima, Crkva je još jedini ozbiljan duhovni i moralni autoritet koji, pred očiglednim opasnostima pred kojima se današnji svijet u cjelini nalazi (ratovi globalnih razmjera, manipulacije na području genetike, rasap obitelji, seksualizacija odgoja i kulture, terorizam, sekularni totalitarizam, ekološke katastrofe…), poziva društvo na oprez i potrebu ozbiljnog traženja najdublje istine o čovjeku, koja bi se zatim dosljedno trebala primjenjivati na moral, kulturu, politiku, ekonomiju, odgoj, znanost… Oni razloge sustavnog obezvrijeđivanja Crkve pronalaze upravo u takvom njezinom zalaganju, jer time remeti planove onima – pojedincima i skupinama – koji žele manipulirati čovjekom radi ostvarenja svojih sebičnih interesa. To se najbolje očituje po ciljanim medijskim isticanjem, napuhavanjem ili potpunim izmišljanjem afera u Crkvi te upornim ignoriranjem svega dobrog što je činila i što čini. Najnoviji primjer u našem medijskom prostoru, koji im daje za pravo, histerična je halabuka o ”neosjetljivosti Crkve” koju su mediji nemilice pokrenuli već drugi dan (!?) od izbijanja poplava u Slavoniji, dok sada sustavno ignoriraju njezin cjelokupni doprinos istoj, a koji se doslovno mjeri u desecima milijuna kuna. Između ova dva suprotstavljena stava nalazi se cijeli niz različitih pogleda na Crkvu.

Što se tiče afera unutar Crkve, njih, na žalost, ima i nisu bezazlene, ali ni izbiliza u tolikoj mjeri u kojoj to sugeriraju javni mediji. Osim toga prvi sam ogorčen na crkvene autoritete kada istima pristupaju popustljivo ili ih trpaju pod tepih. To, bez sumnje, najviše pogađa sve one koji Crkvu istinski vole i jako im je stalo do njezine svetosti i ugleda. A to nisu samo njezini članovi, nego i mnogi drugi kojima je stalo do istine i dobra.

DOBRONAMJERNO VREDNOVATI ULOGU CRKVE

Vjernost cjelovitoj istini, koju treba u iskrenom i dobronamjernom dijalogu tražiti, jedini je put na koji se može otkriti te onda i promovirati, vjerujem, ogromna uloga Crkve za sadašnjost i budućnost naše civilizacije. Za članove Crkve – papu, biskupe, svećenike, redovnike i sve ostale vjernike – to je najprije teološka istina o Crkvi. Ona je božanska i ljudska, sveta i okaljana grijesima svojih članova, prisutna u povijesti, ali je istovremeno nadilazi. A onda i povijesna istina koja nam otkriva koliko je Crkva, ovaj puta po svojoj ljudskoj naravi, bila i ostala vjerna svom Utemeljitelju u vršenju svoga poslanja. Samo tako članovi Crkve mogu sami doživjeti njezinu ulogu posrednice Kristova spasenja te predvoditeljice prema nebeskoj domovini u kojoj će i sama biti dovršena, potpuno sveta i čista kao Zaručnica Kristova. Ova narav Crkve nadilazi ljudsko shvaćanje te se može ‘razumjeti’ jedino vjerom Crkve koju baštinimo od apostola, a koju je sam Duh Sveti oblikovao u Jeruzalemu na dan Pedesetnice.

Za sve druge držim da je nužno objektivno i dobronamjerno vrednovati njezinu ulogu, kako radi svega dobra koje je Crkva u povijesti činila – ono je doslovno toliko da bez nje naše civilizacije kakvu poznajemo naprosto ne bi bilo –  tako i radi svega što čini danas i može činiti u budućnosti. Pri tome je ne treba štedjeti dobronamjernih kritika kada je to opravdano, ali bi bila neprocjenjiva šteta odreći sa i danas njezinog doprinosa, tim više što u suočavanju sa sudbonosnim pitanjem čovjekova opstanka u budućnosti Crkva bez sumnje ima što reći.

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.