Nakon nekoliko tjedana upoznavanja okolnih turističkih destinacija, vraćam se ponovo u naše krajeve. Ovaj put mi nije potrebno izmišljati temu, jer se priča sama stvorila ulaskom u spomenuto mjestašce. Primošten je, što se mene tiče, najljepše malo mjesto u cijeloj Dalmaciji. Ogromni jumbo plakati s kojim je obljepljena uža i šira okolica sa zanimljivim natpisima poput ‘Svi u Primošten’, privući će one i koji nisu imali namjeru tamo navratiti. Mene reklame nisu tamo dovele, već lijepa sjećanja. Zapravo me i zanimalo što se tamo novo dogodilo. Operacija mrvljenja obale je završena. Gledajući sa strane gosta koji nema pojma o ekološkim i inim razlozima za i protiv, rekla bi da je ideja samo donekle odrađena. Kako još uvijek nije vrijeme kupanja tako nisam imala sa sobom potrebne rekvizite kako bih mogla uživati u prirodnim ljepotama. Npr. ležati uz more i uživati u suncu. Nekadašnje stijene zamijenile su poveća kamenja. Vjerojatno su glatki kameni oblutci preveliki ulog, pa će se za jedno dvjesto godina, kad more i vjetar naprave dio svojeg posla, pretvoriti u plažu iz snova. Za sada, umjesto ručnika potrebno je ponijeti madrac s kreveta, jer je to jedini način da vas te gromade ne ozlijede dok na njima ležite. Šetajući dalje došla sam do objekta koji je valjda trebao biti nekakav turistički smještaj. Hrpe nazidanog betona samo otprilike stvaraju vizuru nekadašnjeg plana. Sada je to mjesto stvoreno za obavljanje nužde kupačima.
SERVIRANA KALJUŽA
Morala sam malo ćirnuti, a tada sam vidjela ovo što vam navodim. Malo dalje dolazim do jedinog hotela koji je u funkciji. Hotel Zora. Zatvoreni hotelski bazen koji je prekriven staklenom kupolom zastrašujuće izgleda. Ruzina od neokrečenih konstrukcija cijedi se po gostima, pa se pitam tko svoj novac daje za takvo što. Vjerujte, samo par kantica boje riješilo bi problem, barem vizualno. U cijeloj okolini svega što sam dosad navela nalazi se zapušteno betonsko igralište, stolni tenis, teniski tereni, balotana i ostali popratni sadržaji koji su toliko uništeni da uz najbolju volju ne mogu biti koršteni. Dolazim do pitanja, pa zar je moguće da je taj kompleks prije trideset godina bolje izgledao nego sada? Izgleda da je tako. Pješice sam došla do ulaza u mjesto. Nadobudno sam krenula nešto pojesti. Uvijek mi je bio bitan dobar i kvalitetan zalogaj, pa odlučih svratiti do konobice ‘Staro selo’. Slatko uređena konobica davala je nadu da ću ipak zaboraviti sve što sam vidjela. Samo da vam lociram restoran, ako ne znate. Uz samo more, na udarnoj liniji , jednostavno ga ne možeš fulati. U samom centru ili u ‘žiži’ događanja. Jako dobro znam gdje što mogu naručiti. Želim kazati da u Hrvatskom Zagorju sigurno neću naručti morske riblje specijalitete, kao što u Primoštenu neću naručiti fiš paprikaš, jer sam onda sama kriva ako mi hrana ne bude dobra. Jedino logično u tom trenutku bilo je nešto morsko i jestivo. Od dvije narudžbe dobila sam jednu, ali ajmo to sad zanemariti, jer se svima može dogoditi da pogriješe. Opraštam! Ali, slijedeće ne opraštam! U samom startu izričito sam pitala da li rižot sa škampima pripravljaju sa zaleđenim ‘gumenjacima’ ili škampima. Odgovor je bio onakav kakav sam i priželjkivala. Šok i nevjerica ubrzo su uslijedili. U dubokom tanjuru dobila sam hrpu riže i pokoji leteći škamp. Vizualni dojam: nula bodova. Zamislite griz s mlijekom, ubačen velikom kutljačom u tanjur, a višak koji je ‘izašao’ iz tanjura, je otklonjen prstima, otprilike tako. Kad sam to probala, mislila sam da se netko ruga samnom. Malo sam se osvrnula oko sebe, jer sam mislila da je posrijedi neka šala sa skrivenom kamerom, pa da čekaju reakciju na serviranu ‘kaljužu’. Na moju žalost, nije bila šala. Nakon nekoliko trenutaka, došli su me pitati je li sve u redu.
MASA I OBRTAJ
Jednom sam na isto postavljeno pitanje, zamolila konobara da proba što mi je donio na stol. Scena je bila nezaboravna, sve je ispljunuo nakon što je probao poslasticu u kojoj sam ja trebala uživati. Ovaj put nisam imala snage za raspravu, pa sam odlučila napisati što mislim u kolumni. Jel sve u redu? Još mi odzvanja u glavi. Pa kako bi bilo u redu, u redu je jedino to što znam da tu više nikad neću doći. Sigurna sam da nitko tu neće ponovo navraćati tko se ‘opekao’ kao ja, ali po svemu sudeći njima to nije niti bitno. Jer je velika vjerojatnost da će turist miljenjati destinaciju. Tako da je bitno uzeti mu novac, jer nije poanta kvaliteta i imidž restorana, već masa i obrtaj. Marketing je odradio svoj dio, jer je netko zbog toga došao, ali zašto bi ponovo navratio? Možda jedan primjer nije dovoljan da bi mogli donijeti sud o nečemu, ali sumnjam da je u drugim restoranima puno bolje. Ne bih htjela griješiti dušu, ali sam sigurna da se neću niti dovesti u situaciju da ponovo testiram svoje nepce. Iskreno mi je žao što me sve skupa razočaralo… Vidimo se za desetak godina…
