Učiti putujući

m-klaric-kolumna

Prilikom drugog Croatian Travel Festivala prošlog tjedna u Šibeniku među brojnim knjigama hrvatskih pisaca koje su se predstavile bio jei putopisni roman ‘Marijanov put’mladog Hrvoja Jurića.Hrvoje i ja upoznali smo se na putopisnoj tribini ‘Skitam-pišem-slikam’u kinu Europa u Zagrebu krajem prošle godine, također u organizaciji Hrvatskog kluba putnika, gdje smo, skupa s još nekolicinom putopisaca, predstavljali svoja putovanja i putopisne uratke. Ostali smo u kontaktu koji je iz privatnog prerastao u poslovni te se dogovorili da mu uređujem prvijenac kojeg je tada upravo počeo pripremati.

Sredinom prošle godine Hrvoje se, s malo novca ali puno volje i želje, uputio na tromjesečni put biciklom po Europi i prevalio čak šest tisuća kilometara. Neizbježno, putem je doživio nebrojene pustolovine koje opisuje u svojoj upravo tiskanoj knjizi.Radeći na njegovom putopisu dobila sam nesvakidašnju priliku i čast zaviriti u tekst kojeg je malo tko dotad pročitao i biti prvi sudac njegovom spisateljskom umijeću u nastajanju, dati svoj komentar kako na pustolovine tako i na način na koje su one iznesene.

OBLIČJA OSOBA

Ulomak koji je ostavio najviše traga na mene i koji me se najviše dojmio je sljedeći: ‘Svakog sam se dana budio kao ista osoba, a na počinak odlazio kao komunalni radnik na ulicama Torina, Libijac Soni u potrazi za poslom, izgubljeni Nijemac koji još pati za djevojkom koja ga je davno ostavila ili, pak, samohrana majka koja u najgoroj mogućoj sredini odgaja svoju djecu. Svakog bih dana poprimio obličje osobe čija me priča najviše dirnula, osjećajući se miljama daleko od samoga sebe. A svakog sam se dana morao iznova probuditi, htio to ili ne. Do kraja puta pokušavao sam shvatiti zbog čega ljudi idu protiv svoje volje i je li novac uistinu toliko bitan da moramo izgubiti vjeru u sebe same. Toliko je sudbina, uglavnom tužnih, u ovih šest tisuća kilometara prošlo kroz moj život, ljudi su uzeli ono što sam im ponudio i ostavili ono što su htjeli. Mnogo sam darova donio doma, ali skupa s njima i grižnju savjesti jer mnogima od njih nisam mogao pomoći…’Tim je riječima Hrvoje Jurić najbolje sažeo svoje dugo i naporno putovanje. U nekoliko je redaka sakupio većinu lekcija koje je naučio idući od zemlje do zemlje, konačno saznanje da pravo putovanje ne čini broj prijeđenih kilometara već ono što smo na svakom od njih doživjeli. Hrvoje je, više nego zemljama Europe, putovao sudbinama ljudi koje je susretao, planirao on to unaprijed ili ne, ljudi koji su mu, jednako srdačno kao i svoje domove, otvarali svoja srca.Tek saznavši za knjigu i počevši raditi na njoj očekivala sam da će biti svojevrstan priručnik za bicikliste, davati naputke kako se najbolje snaći na putu, kojim smjerom krenuti, što ponijeti, na što paziti. Premda ona doista i pruža savjete svima koji se odluče da na takav ili sličan put krenu biciklom, knjiga ipak prije svega donosi pregršt životnih priča. I to je ono što mi se u njoj najviše svidjelo, taj kolaž ljudskih sudbina, što tužnih što veselih priča, iz kojih redom doznajemo koliko život može biti okrutan, nježan, težak ili lak, ovisno o nama, ali i o sudbini i onome što nam je, bez našeg utjecaja, već zapisano u zvijezdama.Hrvoje je proputovao životima ljudi kod kojih je spavao, s kojima je sjeo da nešto pojede ili popije, s kojima je popričao negdje nešto čekajući ili se jednostavno odmarajući od napornog bicikliranja. A bogatstvo njegove knjige leži upravo u tome, u panorami koju pruža na ljudske živote, šarolike koliko je to i sam naš planet.

ZAHVALAN NA SUSRETIMA

Bilo bi besmisleno putovati i ne naučiti ništa, ne otvoriti se, ne promijeniti se. Vjerujem da to i jest najveća dobrobit putovanja, širenje horizonata, širenje vlastitih granica, brisanje istih, učenje od drugih, od ljudi i situacija, od destinacija i njihove povijesti. Putujemo da bismo se odmaknuli od jedne stvari i pritom primaknuli bliže drugoj, da bismo na neko vrijeme zaboravili ono što jesmo i postali nešto drugo, što se uvijek i neizbježno dogodi na kraju svakog pravog putovanja. A svako pravo putovanje jest ono iz kojeg nešto naučimo, s kojeg se vraćamo bolji i pametniji, makar za mrvicu, makar za jednu životnu lekciju. A ima ih koliko i krajeva koje možemo posjetiti, bezbroj…Ovim se spomenarom i dnevnikom putovanja Hrvoje odužuje i zahvaljuje svima onima koji su ga primili i ispričali mu svoje intimne priče, ali, što je još važnije,dokazuje da je od svakog ponaosob nešto naučio. A to je, valjda, i razlog zbog kojeg je krenuo, zbog kojeg svi mi krećemo u nepoznato, još neviđeno, u istraživanje.

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.