Umjetničke kolonije

m-klaric-kolumna

Još od prvih godina studija i početka bavljenja književnošću razmišljala sam o činu pisanja i uvjetima stvaranja umjetničkog djela. Koji su idealni uvjeti za napisati dobar tekst? Je li piscu za njega potrebno neposredno izlaganje svijetu oko sebe i bezrezervno upijanje dojmova ili, pak, mir, tišina i izolacija? S vremenom sam shvatila da se odgovor krije u kombinaciji nabrojenog, a da se stvarnosna književnost nalazi u temelju mog interesa. No, ma koliko jednostavno bilo otvarati se svijetu, istraživati i stjecati nova iskustva, toliko je i teško pronaći prostor i vrijeme za povlačenje iz istog tog svijeta i pisanje u miru. Primorani pridržavati se radnih i inih obveza, neprestano unutar vreve zbivanja i glasova ljudi oko sebe, povlačenje u osamu nije uvijek lako realizirati. Dvije moje najveće strasti oduvijek su bila putovanja i pisanje pa sam tvrdoglavo tražila način kako da iskombiniram to dvoje. A onda – heureka! Otkriće stipendija za pisce i rezidencijalnih boravaka diljem svijeta bilo je ravno zgoditku na lutriji pa sam se istog trena počela prijavljivati na razne europske i vaneuropske programe.

EKSPEDICIJA U BRAZIL

Umjetničke kolonije pokreću organizacije kojima je cilj osigurati vrijeme, mjesto i podršku umjetničkom istraživanju, najčešće u poticajnom okolišu. Bilo da se nalaze u seoskim područjima ili usred grada, vode se načelom poticanja napretka društva – putem umjetnosti. Tijekom rezidencije, umjetnicima je osiguran boravišni i radni prostor te, najčešće, obroci. Nakon dugogodišnjeg upornog prijavljivanja na rezidencijalne programe, i moja je sjekira konačno upala u med. Početkom ove godine dobila sam obavijest da sam jedna od troje UNESCO-vih stipendista za dvomjesečni rezidencijalni boravak na otoku Itaparica u Bahiji, u Brazilu! Itaparica je najveći od 56 otoka u zaljevu Todos os Santos. Zbog ljepote netaknute prirode, otok je prepoznat od samih početaka. Ekonomski razvoj započeo je sadnjom šećerne trske, pšenice i uzgojem stoke još u 16. stoljeću, da bi se potom razvio kitolov i industrija. Svake godine u tri ciklusa, UNESCO dodjeljuje po tri stipendije u kategorijama vizualnih umjetnosti, glazbe i kreativnog pisanja čime devetero umjetnika iz bilo koje zemlje svijeta dobiva priliku da provede 2 mjeseca u umjetničkoj koloniji. Osim mene, odabrane u kategoriji kreativnog pisanja, travanj i svibanj u Sacataru provelo je još dvoje filmaša, Mustafa Kia iz Afganistana i Kitso Lynn Lelliott iz Bocvane te plesna skupina Gwangdae iz Južne Koreje. Mustafa i Kitso organizirali su projekcije svojih filmova kako na otoku tako i u Salvadoru, a tijekom boravka radili su na novim dokumentarcima. Bahia nudi pregršt materijala za umjetničko stvaranje, a u Sacataru su dali sve od sebe kako bi nas upoznali s dotad nepoznatom i bogatom kulturom u kojoj smo se zatekli. Tijekom boravka mogli smo sudjelovati u brojnim radionicama i programima, kako privatno tako i poslovno, iskoristiti što god smo smatrali korisnim za djela u nastajanju. Prisustvovali smo nekoliko ceremonija candombléa, popularnog afričko-brazilskog religijskog kulta čiji se bogovi i boginje obožavaju diljem Bahije. Prisustvovali smo radionicama bubnjanja, satovima sambe, tečaju capoeire, drevne afro-brazilske plesno-borilačke vještine… Zainteresiran za prava žena, Mustafa je svoju temu pronašao u Salvadoru, stupivši u kontakt sa Sigurnom kućom u koju svakodnevno dolazi dvadesetak žena u bijegu od obiteljskog nasilja. Kitso je za okosnicu svog novog eksperimentalnog filma odabrala pokrete koji korijene vuku iz Afrike i tragove istih tih pokreta koji se danas mogu zamijetiti u brazilskom tradicionalnom plesu, candombléu i capoeiri. Koreanska plesna skupina Gwangdae pohađala je satove capoeire, sambe i candombléa nastojeći naučiti nove plesne korake i ukomponirati ih u svoj rad.

PRONALAZAK TALENTA

Premda je projekt s kojim sam se prijavila na rezidenciju uključivao istraživanje rada Blaisea Cendrarsa, švicarsko-francuskog pjesnika s početka 20. stoljeća, njegovih pet putovanja po Brazilu i ogroman utjecaj kojeg je izvršio na moderne brazilske pjesnike, tijekom dva mjeseca na Itaparici gotovo da sam se bavila svime osim toga. Isprva zabrinutu zbog manjka inspiracije na zadanu temu i viška drugih ideja, administratori su me oraspoložili nasmijavši se i rekavši da nisam ni prva, a vjerojatno niti zadnja, kojoj se dogodilo da na Itaparicu dođe s jednom a ode s drugom temom. Mnogi su bivši stipendisti došli kao pisci a otišli kao slikari, ili obrnuto, ili nešto treće. Dan prije odlaska, svaki je stipendist pozvan da se upiše u knjigu dojmova i napiše nekoliko riječi o svom boravku i iskustvu u Sacataru. Ispunjeni nebrojenim pričama i doživljajima, ispisati tu stranicu nakon dva mjeseca jednako je teško kao i da je pišemo netom nakon dolaska. Na mnoge je načine rezidencijalni boravak putovanje – u srž neke druge zemlje, kulture, vlastitog rada, putovanje koje dugoročno oplemenjuje i otvara brojna vrata, kako prema van, tako i prema unutra.

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.