Umor od ‘odmora’

Vrijeme je ljeta i godišnjih odmora. Kamo otići, s kime, koliko ostati, koliko novaca za to odvojiti? – to su pitanja koja se provlače kroz naše misli i razgovore. Odmor, međutim, nije pitanje samo materijalnog standarda, mjesta niti tjelesnog i duševnog opuštanja, nego ima i svoju duhovnu dimenziju. U tom smislu je odmor duhovni izazov za čovjeka. Način odmaranja pokazuje, možda više nego mnoge druge aktivnosti koje u životu činimo, kakvi smo i kakvi su nam pogledi na život. Odnosno, odmor jako dobro otkriva kakvim se načelima netko u svom životu vodi.

Odmor, naravno, nije nikakav luksuz, nego nasušna potreba svakog čovjeka. Potrebno je da se čovjek posveti sebi, da sebi ugodi, da doživi ljepotu života, radost i zajedništvo s onima koji su mu najbliži. Odmor od redovitih obaveza, međutim, ne bi smio biti zaborav na sebe, nekakav ‘bijeg od života’ ili vrijeme nebrige u kojem ćemo ‘pustiti mozak na pašu’ te potpuno zanemariti što smo i tko smo, odnosno što smo pozvani i treba da budemo.

‘ODMOR OD BOGA’

Promatramo li ljude u njihovom nastojanju da se odmore, da nekako dođu do daha u ovom nehumano ubrzanom načinu života, ne možemo se oteti dojmu kako im je i odmor prožet napetošću, traženjem, gotovo paničnim trčanjem za nečim novim, za nekakvim nedohvatljivim uzbuđenjem. Teško se oteti dojmu kako takav odmor proizvodi samo novi umor, umor od zabave, umor od odmora, umor od samoga sebe…

Zasebna su priča mladi. Njima se ljeti nude posebno ‘lude zabave’. U njihovom rječniku se čuje, gotovo poput nekakva religioznog imperativa, kako se treba ‘ludo zabaviti’, ‘otkačiti’, priuštiti sebi neka nova iskustva, ‘uživati u životu’. U tom istom žargonu riječ ‘život’ u pravilu označava zabave i provode u kojima se, obično uz pomoć raznih opijata, potpuno zaboravlja na sebe. Drugo vrijeme, redoviti život, kao da nije život. Dobiva se dojam da mnogi rade, odnosno zarađuju, samo zato da bi se ludo zabavljali. Moralne granice pri tome gotovo da ne postoje te se popušta često i onim najprimitivnijim nagonima da upravljaju osobom. Jadan li je čovjek koji tako malo ‘živi’ i koji, da bi ‘živio’, mora zaboraviti na samoga sebe?!

U vrijeme ljeta također se primjećuje kako mnogi vjernici uz različita opravdanja potpuno zanemaruju vjerničku praksu (molitvu i nedjeljnu misu). Netko je duhovito primijetio da se ‘odmaraju od Boga’. Čudna li vjernika kojemu treba ‘odmor od Boga’? Nije li to potpuno krivo shvaćen odnos čovjeka i Boga?

Kako razumjeti odmor? Odmor je tema koju također – istina, kratko – susrećemo i u evanđelju. Jednom zgodom, nakon što su se vratili iz obilaska gradova i sela kamo ih je poslao da propovijedaju obraćenje, Isus svoje učenike šalje da se povuku ‘u osamu na samotno mjesto’ i da ‘malo otpočinu’. Iz navedenoga zaključujemo da je odmor ponajprije vrijeme distance od redovitog, trenuci osame i susreta sa samim sobom, vrijeme refleksije, prebiranje po svojim iskustvima, dijagnoza stanja vlastitog života, potreba da čovjek sebi podsvijesti (ili možda vrati izgubljenu) životnu orijentaciju. Nakon određenih perioda aktivnosti, jako je važno znati zastati, povući se u osamu, otpočinuti i razmisliti o svemu.

Je li današnji prosječan čovjek uopće sposoban povući se u osamu i suočiti se sam sa sobom? Nije to lako. Naprotiv, to je jako izazovno i teško. Ljudi se boje osame. Boje se suočiti se sami sa sobom. Boje se izazova pred kojim bi se tada našli. To je paradoks današnjeg čovjeka: tako je izgubljen, a sve čini da se ne pronađe!? Kao čovjek iz jedne priče koji je noću tražio izgubljeni ključ od svog doma pod uličnom svjetiljkom. Na pitanje prolaznika je li siguran da je upravo tu izgubio ključ, on odgovara da nije te pokazujući rukom u tamu kaže da je to bilo tamo negdje. Kada ga je ovaj začuđeno upitao zašto onda traži ključ tamo gdje ga nije izgubio, ovaj odgovara:’Ovdje je lakše tražiti’

PARADOKS DANAŠNJEG ČOVJEKA

A upravo je susret sa samim sobom nasušno potreban svakome od nas da možemo ostati ljudi, da se ne izgubimo i ne postanemo robovi suvremene otuđenosti koja čovjeka sve više baca u depresiju. Čovjek nije stvoren da bježi od sebe, već da se nađe i da se sam posjeduje. Bijeg od sebe samo ga još više frustrira. Zato je sudbonosno važno za svakoga znati otići u osamu, tu zastati, u ozračju Božje prisutnosti promišljati sebe, svoja iskustva, te uvijek iznova usmjeravati svoj život onamo kamo ga Bog želi usmjeriti. A on ga želi  usmjeriti k punini, k vječnoj radosti.

Isus, koji nas potiče da se povučemo u osamu, sam je to često činio. Po cijele je noći na samotnim mjestima znao moliti. Nije to činio za to da pobjegne od ljudi, već da bude što više svoj te tako slobodan izvrši svoje poslanje.

Znati s Bogom i u Bogu otpočinuti, to je zbilja pravi blagoslov.

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.