Važnost pripovijedanja

Gabriel García Márquez najpoznatiji je kolumbijski pisac, novinar, izdavač i politički aktivist. Rođen je u Aracatacu 1927. godine, gradu gdje je s djedom i bakom proveo djetinjstvo čiji su detalji utkani u gotovo sve njegove knjige. Djed mu je bio pukovnik, jedan od osnivača grada i protivnik svih oblika tiranije koji ga je učio riječima iz rječnika, dok mu je njegova praznovjerna baka Tranquilina pričala o duhovima, predosjećajima i sudbini. Sve to dalo je značajan doprinos čudesnom svijetu njegovih djela.

U vrijeme studija upoznao je svoju tada trinaestogodišnju suprugu Mercedes, koja je obećala da će se udati za njega kad završi školovanje, što se i dogodilo – četrnaest godina poslije. Njegova prva uspješna knjiga bila je ‘Pukovniku nema tko da piše’ iz 1961., nakon koje je uslijedio ‘Pogreb velike mame’.

STO GODINA SAMOĆE

Za svoju najslavniju knjigu ‘Sto godina samoće’ pričao je da mu se dogodilo svojevrsno otkrivenje dok je prilazio gradu Acapulco te da je na licu mjesta mogao izdiktirati cijelo prvo poglavlje. Znao je da je treba napisati. Vratio je obitelj kući, zatvorio se u sobu i počeo pisati. Osamnaest mjeseci, svakoga dana. Prodao je automobil i sve električne uređaje u kući kako bi prehranio obitelj i kupio papir za pisanje te je založio preostale stvari kako bi poslao rukopis izdavaču. Taj se trud i rizik itekako isplatio – ‘Sto godina samoće’ prodana je u više od 10 milijuna primjeraka i osvojila mnogobrojne nagrade. Márquez je u romanu spojio političku parabolu o propasti aristokracije s nizom individualnih sudbina, propalih ljubavi, ratova i nasilja. U njemu se nalazi sve ono što Márqueza čini velikim piscem, uključujući i kasnije osuđivani ‘magični realizam’, pravac koji je potekao od njega i koji su zapadni mediji pretvorili u karakteristiku cijele južnoameričke proze poslije Drugog svjetskog rata. Roman pokriva sto godina povijesti izmišljenog kolumbijskog gradića Maconda i obitelj Buendía kroz sedam generacija. Márquez nevjerojatne, čak i povijesne, događaje prikazuje kao nešto normalno, dok običnim pojavama daje nadnaravnu notu. Kad građani Maconda, primjerice, prvi put vide led, za njih je to ‘veliko otkriće’, a kad Cigani donesu leteći tepih, uopće se ne čude. Godine 1982. Márquez je dobio Nobelovu nagradu za književnost, nastavio pisati, poučavati, a i bio je politički aktivan.

NESTAJANJE PRIČA

1999. godine počele su se širiti misteriozne glasine o Márquezovoj bolesti, a netko je čak stavio na internet kako je pisac već umro. Istina je bila da se on početkom godine počeo osjećati loše i slabjeti te je nedugo zatim postavljena dijagnoza non-Hodgkin limfoma. Terapija je bila uspješna, a za to se vrijeme Márquez potpuno predao poslu, u neprestanom i, sada možemo reći, opravdanom strahu da neće stići završiti svoja djela. Njegov je brat prvi koji je prošle godine potvrdio glasine koje su dugo kružile.

Jaime García Márquez ispričao je studentima na predavanju u Cartageni da njegov brat pati od demencije zbog čega ga često zove i postavlja pitanja. ‘Još uvijek u njemu postoji onaj stari humor, radost i entuzijazam koje je uvijek posjedovao. Ta je bolest česta u našoj obitelji’, objasnio je brat. Naime, 85-godišnjem piscu majka i braća umrli su od Alzheimerove bolesti. Vijest da slavni pisac boluje od Alzheimera objavio je njegov prijatelj Mendoza te potvrdio službeni biograf Dasso Saldívar rekavši da pisac neće moći završiti drugi dio započete autobiografije, ‘Živjeti da bi se pripovijedalo’. Mendoza je naveo kako je Márquezovo stanje toliko ozbiljno da više ne prepoznaje ni najbliže prijatelje. Ta nedavna i konačna potvrda Márquezove demencije i Alzheimera, još je tužnija ako pomislimo na to da jedan od najvećih i najmaštovitijih pripovjedača 20. stoljeća više nije u stanju ispripovijedati ni jednu jedinu priču.

Iz Márquezove glave jedan po jedan nestaju stanovnici Maconda, ljubavi iz doba kolere, svi ti živopisni likovi čija je obiteljska stabla i generacijsku povijest gradio detalj po detalj, vjerujući u njih kao da su stvarni, onolikim žarom kojim je nekoć vjerovala njegova baka Tranquilina. Márqueza napuštaju njegovi prijatelji iz knjiga i on napušta njih, susrećući se s njima na stranicama vlastitih romana koje čita kao da ih nije napisao on sam.

Nekoć plodan pisac sad je sasvim prestao pisati što znači da dugovječnost njegove književnosti ovisi samo o njenim čitateljima. Na nama je da ih uvijek iznova čitamo, da ih se sjećamo i omogućimo im vječni život. Baš kao što i zaslužuju likovi velikih genija književnosti, makar ih se oni sami više ne sjećali.

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.