Vjera – iskustvo budućnosti

Svi sveti su svetkovina ponajprije kršćanske eshatologije (konačnosti), odnosno kršćanskog pogleda u budućnost. Ona izražava našu duboku uvjerenost da čovjek, koji živi Kristov poziv na zemlji, koji živi  i umire s vjerom onako kako nas to naš Učitelj Isus uči, da taj čovjek po preminuću postaje član zajedništva svetih u nebu. Ovim blagdanom želi se izraziti da to nije neka daleka, zamagljena i nesigurna misao, već naša sasvim stvarna i bliska budućnost. Crkva je toliko sigurna u tu budućnost da mnoge osobe izričito proglašava blaženima i svetima. Time izriče sigurnost da su oni već sudionici nebeskog zajedništva i kao takvi su nam uzor vjerničkog života i umiranja. Njihovi primjeri života i, napose, mučeničkog umiranja daju poseban pečat našem vjerničkom životu koji treba biti trajno usmjeren prema vječnosti. Sv. Bernard je to izražavao mišlju kojom je odmjeravao svaku zemaljsku stvarnost: ‘Što mi to koristi za vječnost?’To pitanje sebi je postavljao kad god bi se nalazio pred dilemama i odlukama što učiniti i kako postupati.

DRUGO IME ZA VJERU

Svi sveti su svetkovina kršćanske nade. Nada je drugo ime za našu vjeru, jer ističe njezinu bit. Ovdje na zemlji u ovom vremenitom životu stalno doživljavamo nepravdu i trpljenje. Jasno nam je da ovakav život nema i ne ostvaruje svoj potpuni smisao sada i ovdje. Vidimo i doživljavamo kako je nepravda neispravljiva, kako mnogi trpe nevini a mnogi uživaju bez zasluga, kako zločinci bivaju oslobađani i nagrađivani a oni zaslužni obezvrijeđeni. Imamo to prilike vidjeti ovih dana u zbilja mučnim prizorima u kojima naši branitelji Domovinskog rata, a među njima i mnogi teški ratni invalidi, prosvjeduju zato što ih političke elite zadnjih godina sustavno zanemaruju i besramno obezvrjeđuju njihove žrtve. Društvo koje ne cijeni žrtvu iz koje se rodilo ne može očekivati mir, napredak i blagostanje. Naprotiv, time samo sebe osuđuje na propadanje. Kako možemo biti toliko slijepi da ne spoznajemo tu istinu?! Ovi prizori zorno nam i sasvim tragično predočuje nesavršenost našeg zemaljskog življenja. Čovjekov život se smisleno jednostavno ovdje na zemlji ne ispunja. Ostaje dubok okus nepravde, nedorečenosti, neostvarenosti, prijevare, tjeskobe… Mi vjerujemo da se sve to nadopunjuje i ispravlja u vječnosti. Isus je došao među nas da svojom žrtvom ispuni ‘svu pravednost’. Uči nas da će se to u njegovom kraljevstvu dogoditi, da ćemo doživjeti puninu života – život u izobilju. Međutim, ovakva nas vjera nipošto ne čini manje zauzetima za pravdu i mir na zemlji. Naprotiv, upravo dosljednim vjerničkim životom ovdje na zemlji, što podrazumijeva ljubav prema bližnjemu – i jedino tako! – mi se pripremamo za obećanu vječnost. Snagom vjerničke nade na otajstven način (po liturgiji Crkve, po osobnoj molitvi i po djelima ljubavi) mi tu vječnost već sada možemo doživljavati.

Svi sveti su svetkovina zajedništva po vjeri. Sveci u nebu i mi ovdje na zemlji ne činimo dvije crkve, dva odvojena zajedništva, već jednu Crkvu, jedno zajedništvo podijeljeno u dvije različite stvarnosti: ovu našu zemaljsku i vremenitu i onu njihovu nebesku, konačnu. Sveci u nebu s nama i mi s njima povezani smo po istoj vjeri, po molitvi i liturgiji Crkve te po istim djelima kojima živimo i svjedočimo Božju ljubav i dobrotu. Primjeri svetaca na poseban način nas treba nadahnjivati da i mi u nevoljama svojih zemaljskih života ustrajemo u vjeri i ljubavi prema Bogu i čovjeku. Osim toga, mi duboko vjerujemo da nas oni zagovaraju kod Boga i da njihov zagovor ima posredničku ulogu kod dobivanja Božanskih milosti za koje molimo i koje trebamo.

NEBESKA PROSLAVA

Poseban pečat svetkovini Svih svetih daje odlomak iz knjige Otkrivenja kojeg čitamo kao prvo misno čitanje. On nam predočuje nebesku proslavu svetih pred Božjim prijestoljem. Vidjeh je riječ kojom Ivan, pisac knjige Otkrivenja, započinje opis viđenja u kojima promatra ‘novo nebo i novu zemlju’. Ona se ponavlja kroz cijelo Otkrivenje 42 puta, kao kakav lajtmotiv. Ivan priča svoje živo mistično iskustvo. On budućnost promatra u jakoj vjeri, nutarnjim očima nade. Do te mjere je obuzet budućom stvarnošću, onom koju nam Bog pripravlja, da je ona za njega već sadašnje iskustvo, iskustvo koje ga tako silno prožima da ga već sad gleda i živi. Buduća slava svetih za njega nije nikakva fikcija, nije neka apstraktna misao u koju tek načelno vjeruje, nego sadašnje iskustvo kroz koje već prolazi. To iskustvo postaje dio njega. Ono je u njemu, u njegovoj memoriji, u cijelom njegovom biću… Jednostavno on je sazdan od tog iskustva budućnosti.

Vjera nije skup normi po kojima smo na ovaj ili onaj način prisiljeni živjeti. Nije niti samo ideja kojom rješavamo aporije na koje nailazimo radi nemogućnosti da sami do kraja osmislimo životnu zbilju. Ona je novost života. Da bi to bila, ona mora postati naše iskustvo, mora postati konstitutivnim čimbenikom našega bića. Vjera kao duboko mistično iskustvo budućnosti jest nužna da bismo već sada ovdje živjeli kao krštenici, kao blaženici kojima pripada Isusovo kraljevstvo nebesko.

Ono po čemu je jedan istinski kršćanin poseban, po čemu je drugačiji od onih koji to nisu, nije samo drugačiji moralni kodeks, nije druga životna filozofija, već nada po kojoj već sada živi svoju nebesku budućnost.

 

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.