Zadnji nek’ ugasi svjetlo…

Dok aktualna vlast pokušava umanjiti broj ljudi koji je iz ekonomskih razloga iselio iz Hrvatske, stručnjaci i službena statistika tvrde da je situacija zadnje dvije godine alarmantna. Izgleda da se godinama oko ničega u ovoj zemlji nije moguće složiti, pa evo niti oko te famozne brojke onih koji odlaze iz ove zemlje. Vlast s jedne strane uporno tvrdi da se zbog egzistencije, u 2014. iselilo, ne ‘kako se želi imputirati’ 30-ak tisuća građana, nego upola manje od te brojke, navodeći da se oko 8000 slučajeva odnosi na zemlje regije poput Srbije i BiH i da su to osobe koje već duže vrijeme ne žive u Hrvatskoj, pa ih je policija brisala iz evidencije trajnog boravišta, da je posrijedi ažuriranje mjesta boravka te da se ta pojava ne može gledati (prije svega) kroz ekonomske razloge. No, službena statistika ipak nije na strani procjena vlasti, već ona kaze da se iz Hrvatske ipak u prošloj godini iselilo nekih 30.000 građana. Ako tu brojku pretočimo u jedan konkretan primjer, shvatit ćemo da je iz naše zemlje u tom vremenu iselio jedan grad, nešto manji od Šibenika.

NITKO NE TREBA RADNIKE

Napustiti rodbinu i prijatelje velika je i teška odluka, u pravilu vođena racionalnim promišljanjem i potrebom svakog normalnog čovjeka da radi i bude društveno koristan. O Hrvatima kao radnicima vani mišljenja su u pravilu pozitivna, i uvijek čujemo pohvale na svoj račun da smo generalno dobri radnici. Ali opet izgleda ne tako dobri jer te i takve dobre radnike ovdje očito nitko ne treba. U čemu je problem? Možda problem leži u motivaciji (čitaj novcu) kojeg ovdje nema, bar kad je radnik u pitanju. Motivirati nekoga sa 2400 kn mjesečno, kad su ti troškovi života trostruko veći je, priznajmo, jako teško. Bilo bi pogrešno tvrditi da Vlada po tom pitanju baš ništa ne radi, jer stalno donosi neke nove mjere zapošljavanja, pokušavajući napraviti nešto, ali za sada ipak bez nekoga većeg uspjeha. Jako je zanimljivo da se prijašnjih godina o odlasku mladih iz Hrvatske govorilo kao o nečemu što je jako napredno, europski, i cool, dok su se tek nedavno stvari konačno nazvale svojim pravim imenom – elementarnom nepogodom. Dakle, netko je ipak shvatio je da je svako pakiranje kofera, osim u slučaju kratkih izleta, za ovu zemlju veliki gubitak. No da li je to iznenadno prosvjetljenje stiglo prekasno, i hoće li uroditi nekim novim, konkretnijim i boljim mjerama kad je hrvatski radnik u pitanju teško je za sada reći. Možemo samo kratko i jasno konstatirati tko nam to sve odlazi. Odlaze oni koji žele raditi, a koji ovdje nisu dobili baš nikakvu priliku za rad i normalan život. Kad bi svatko od nas napravio jednu malu anketicu među svojim prijateljima i upitao ih da li su barem jednom iz očaja poželjeli spakirati kofere i otići bilo gdje van ove zemlje, ne znam točno koliko, ali sasvim sigurno jako malo bi bilo onih čiji bi odgovor bio negativan. Jako je teško ostati pozitivan, i ostati tu gdje si svoj na svome kada svaka nova mjera zaustavljanja odlaska podsjeća na koprcanje u živom pjesku, i kad nam se čini da se svi skupa, i oni na vlasti, i oni u oporbi, trude da odemo što prije. Često nam za odlazak izađu u susret, pa nas putem medija obavjeste kako se u nekoj od europskih zemalja upravo traže berači jagoda i zidari. Takve vijesti su kod nas postale sretne vijesti, i sve ih je više. Poražavajuće zar ne? Poražavajuća je i činjenica da je zemlja s ovakvim geografskim položajem postala zemlja u kojoj je sreća pronaći kakav takav posao, iako nismo tolike cjepidlake i ne tražimo, ne dao bog, posao u struci. Možda će zvučati patetično ali jako me zanima da li svi ti i takvi koji su zemlju doveli do ovakvog stanja pomisle ikada na sve koji su ovoj zemlji bili primorani okrenuti leđa i otići. Znaju li da im nedostaje obiteljski nedjeljni ručak, makijato s prijateljima, partija briškule i trešete na nekoj rivi i znaju li da im te propuštene trenutke baš nikada nitko nece moći vratiti? Da li im je možda poznato da je među 60 zemalja svijeta Hrvatska na 58. mjestu po sposobnosti za privlačenje, razvoj i zadržavanje talenata. Napomenimo da su iza nas samo Venezuela i Bugarska. Koliko god brojke s početka ove kolumne nekima zvučale nevjerojatne, istina je da svaki treći Hrvat s diplomom u ruci svoje znanje i talente poklanja nekoj drugoj zemlji. Iako je u većini slučajeva novac glavni problem odlaska vani, ne smijemo zaboraviti i probleme koje leže u stilu i kvaliteti života.

SVE SE VRTI OKO POLITIKE

Teško da se možemo oteti dojmu, i ne samo dojmu da se ovdje sve godinama vrti samo oko jedne gospodarske grane – politike. Sve je ispolitizirano, od igle do lokomotive, i konstantno te netko vuče za rukav i pita jesi li lijevi ili desni talenat, jesi li mali crveni, plavi ili zeleni. Vjerovali ili ne vani stvari stoje u potpunosti drugačije , Zvuči nevjerojatno ali svatko gleda svoja posla, lijepo radi i zaradi, korupcija niska (iznenađujuće – uglavnom balkanska), nema Kalmete, Milanovica, Karamarka, imena političara nitko ne zna, jer nitko o njima ne razmišlja i nema blage veze tko su. Ovdje su političke face glavni celebrity o kojima, htijeli ili ne, slušamo danonoćno. Najćešće u negativnom kontekstu, ipak koliko god mi često i negativno o njima pričali, oni su naša constanta. Uvijek su isti, nezamjenjivi, bogom dani. Kad su u pitanju naši izbori i hrvati kao birači, oni su tu apsolutno nepogrešivi. Oni svih ovih godina biraju isključivo one koji dokazano imaju senzibiliteta za poduzetništvo, investiranje i strateško planiranje, što ovoj zemlji dalje vidljive uvijete za gospodarski razvoj. Zaokruže na tom biračkom listiću samo one koji za prioritet baš uvijek stavljaju hrvatske nacionalne interese i hrvatskog radnika, kao i one koji imaju dugoročne strategije oporavka. Davno su kao birači shvatili da je ključ razvoja proizvodnja, i da im ne trebaju samo i isključivo strane turističke i trgovačke investicije gdje ih vide kao dobru sobaricu, i dobrog nosača. Mi se zaista možemo pohvaliti da godinama kontinuirano imamo vrlo sposobne ljude na vlasti, za kojeg bi od prvog do zadnjeg statko od nas stavio ruku u vatru da neće nepotizmom, birokracijom, korupcijom otjerati i zadnjeg poštenog čovjeka! Ako na nekim od budućih izbora kojim slučajem, iznevjerimo sebe te pogriješimo i damo šansu nekim sasvim novim ljudima slobodno odmah poručimo i onom zadnjem koji bude odavde odlazio da ugasi svjetlo. Ostanimo vjerni sebi i svojim dobrim odabirima punih 20 godina jer samo tako nećemo dopustiti da jednom u budućnosti u udžbeniku povijesti djeca uče da su nekada ovdje živjeli Hrvati, kao što danas povijest bilježi kako su nekoć u Hrvatskoj živjeli Rimljani i Kelti.

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.