Kao mali, a bome, i kao nešto veći, opus Ivana Kušana o dječaku Ratku Miliću Koki bio mi je omiljeno štivo, uživao sam u avanturama na Zelenom Vrhu, u Parizu, probleme s duhovima, a daleko najdraži i najintrigantniji bio mi je roman ‘Zagonetni dječak’, pravo remek djelo dječje književnosti.Riječ je o romanu koji se ravnopravno nosi sa Junacima Pavlove ulice i sličnim, u svijetu mnogo poznatijim djelima. Svim prijateljima koji imaju djecu osnovnoškolce preporučam Kušana, bolje on nego li Harry Potter.
Ali, nema tu kruha, za formiranje dječjeg književnog ukusa jako su važne filmske ekranizacije popularnih romana, a tu se naši redatelji ne mogu mjeriti sa malim čarobnjakom, Kingovim i Reinerovim Stand by me, pa i legendarnim Gooniesima. I to ne samo zbog različitih produkcijskih uvjeta, nego iz prozaićnog razloga da u Hrvata nema dovoljno kvalitetnog redatelja i scenarista koji bi, primjerice, od Zagonetnog dječaka, napravio izvrstan film.
Prvi, ‘Koko i duhovi’, bio je ajme majko, ništa od Kušanove atmosfere tu nismo dobili. Nedavno je na televiziji bio i Šegrt Hlapić Ivane Brlić Mažuranić. Od jednog razigranog dječjeg romana dobili smo tako sterilno filmsko djelce, da nije bilo psa Bundaša, film bi bio apsolutno negledljiv. Zagonetni dječak je ipak nešto bolji, ali opet, fali tu te avanturističke, na trenutke bjesomučne atmosfere iz Kušanovog romana. Mali glumci su od Koke i duhova vidljivo napredovali, ali taj scenario, ta akcija, jednostavno je nema.
Šteta, da je film bolji, sve bi više male djece krenulo u čitanje Kušana, ovako me strah da će pomalo, ali sigurno, pasti u zaborav.
