Zašto ja?

Nedavno sam bio u posjetu kod roditelja. Znate kako to ide: dođete doma, pozdravite se, upitate kako su i što ima novoga. Toliko puta već viđen scenarij. Ovaj put je bilo drugačije. Roditelji mi na pitanje što ima novoga rekoše da je umrla jedna naša susjeda, tek godinu starija od mene. ‘Umrla?!? Pa zar je bila bolesna?!?’ Rekoh roditeljima da sam je prije nekoliko mjeseci susreo kako šeće psa i sve je bilo (činilo se) sasvim u  redu – a sad da je mrtva?!?

Ubrzo sam doznao ostalo: susjedi, tek godinu starijoj od mene, dijagnosticiran je rak, koji ju je ubio nakon tri mjeseca. Osjećaj zbunjenosti nisam mogao odmaknuti od sebe. S osjećajem zbunjenosti stajao je i osjećaj neshvaćanja i dirnutosti, ne samo zbog prerane smrti čovjeka kojeg si – makar i površno – poznavao, nego zbog spoznaje da je sve ovo napisano ona mogla napisati o meni. Ili o tebi. O svima nama.

DOGAĐAJI BEZ TUMAČENJA

Često nas događaji poput bolesti, nesreće ili iznenadne smrti tako zbune da ne znamo kuda krenuti i što misliti. Ostaju bez tumačenja. Mračni su, neshvatljivi, neprozirni i ostavljaju nas u tami. Besmislenost takvih događaja potamnjuje naš (dotadašnji) smisao života, krade našu unutarnju snagu i polet i gura nas u depresiju. Ili nas prisiljavaju da negiramo, pa postajemo slični ljudima koji na sprovodu, nesposobni susresti ozbiljnost i neponovljivost pojedinačne smrti i onoga što ona – smrt – govori mome životu, pričaju o jučerašnjem kišovitom vremenu. Takvim se ponašanjem pretvaramo ‘da će umrijeti svi izuzev nas samih’ (E. Becker), da smo isključeni, ovako ili onako, iz smrti. Iluzija se nastavlja u ćakuli o kišovitom vremenu pored lijesa pokojnika.

Trebamo tumačenje. Da, ali polako: tumačenje je profinjen, osjetljiv postupak. Vrlo lako se u taj postupak uvuku i kriva tumačenja. Tako iz mračnih događaja ljudskog života –bolesti i smrti – znade često izroniti pitanje: zašto ja? Zašto me Bog kažnjava (ovom bolešću ili smrću)? Vidjeti u nekoj nesreći Božju kaznu i smatrati se prokletima znači dovesti sebe u poziciju da nam bolan i težak događaj još više šteti. Bog postaje zao, onaj koji prijeti, oduzima, kažnjava. Mi se osjećamo krivi za ono što nas je zadesilo i preko osjećaja krivnje još dublje gurnuti u nesreću.

Ken Wilber napisao je knjigu ‘Odvažnost i milost’ u kojoj je opisao hrvanje s različitim tumačenjima bolesti njegove žene Treye, oboljele od raka dojke. Prijatelji psiholozi su govorili Treyi da je potisnula jako mnogo mržnje u sebi i da zato sada ima rak; oni s ezoterične scene su tvrdili da ona sama stvara bolest. Sve se vrtjelo oko uzroka i krivaca.

Što činiti u nesreći? Sačuvati u sebi sliku dobrog Boga prvi je zadatak onoga kojeg je dotakla snaga nesreće. Bog ne kažnjava! Ovo nije moj odgovor, nego Isusov odgovor Njegovim učenicima na pitanje tko je sagriješio – slijepac od rođenja ili njegovi roditelji? ‘Ni on ne sagriješi ni njegovi roditelji, nego je to zato da se objave Božja djela na njemu’ (Iv 9,3). Sačuvati u svijesti sliku Boga kao dobrog, koji ne kažnjava nego voli, ne daje odgovor na pitanje zašto bolest i patnja, ali daje sigurnost i usmjerenost pogleda u budućnost. Nema smisla u prošlosti tražiti uzroke bolesti u beskorisnim razglabanjima. Treba se okrenuti naprijed. Valja promišljati na koji način odgovoriti na bolest, što mi se s njom poručuje, na koje me nove putove može voditi. To bi bilo očitovanje Božjih djela na bolesnoj osobi. Ili: gledati i stvarati u bolesti svrhu, a ne se baviti uzrokom.

SAZRIJEVANJE KROZ BOLEST

Treya, supruga već spomenutog Kena Wilbera, polako je naučila prihvaćati svoju bolest i boriti se s njom, istodobno. Htjela je ozdraviti. Kušala je sve terapije koje su joj bile na raspolaganju. Bolest je na kraju nadvladala. Njezino nutarnje biće, pak, nije bilo razoreno, nego je kroz bolest sazrijevalo i naučila je suočiti se s nemoću i izazovima bolesti, produbivši na nov način i svoj odnos s mužem.

Nisam izrazio sućut obitelji moje susjede. Okolnosti života su nas bez ičije krivnje previše odvojile. Ipak, njezina mi smrt nije bila ‘još samo jedna smrt’. Govorila mi je po mojoj zbunjenosti i dirnutosti o onom što je stvarno vrijedno; o meni i mojem odnosu prema darovanom mi i nezasluženom (još uvijek!) zdravlju; o tome da svoje bližnje još uvijek imam uza se; o vremenu koje imam na raspolaganju i koje bi radom i zalaganjem valjalo ‘otkupiti’…

Događaji našega života su goli. Treba ih tumačiti. Od tog posla nas nitko ne može osloboditi. I ne treba.

 

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.